четвртак, 30. април 2009.

Crkva Sv. Jeronima

Monumentalna crkva Sv. Jeronima izgrađena je u Starom gradu na mjestu gdje se nekada nalazila džamija. Na toj istoj lokaciji pretpostavljamo tragove crkve Sv. Stjepana koju su podigli dubrovački majstori, a ktitor je bio Vlatko, sin Herceg Stjepana. Sredinom 19. vijeka crkva Sv. Jeronima dobila je svoj konačni izgled sa osnovom u oblilku latinskog krsta. Crkva je u svom prvobitnom obliku postojala i mnogo ranije, u 17. vijeku, od kada i postoji minumentalni odvojeni zvonik blizu sadašnje crkve. Tu je crkvu podigao mletački vojskovođa Jeronim Korner u spomen na oslobođenje Herceg Novog od Turaka 1687. godine. Zbog prilagođavanja postojećem terenu, nova crkva je orijentisana u smjeru sjeveroistok-jugozapad. Bogato profilisana portal u neobaroknom stilu, bogato ukrašena rozeta i niz arkada, kao i ugaoni pilastri ne stvaraju samo dekorativni dojam, već pokazuju i ljepotu i skladnost arhitekture.

Poslije riznice manastira Savina, riznica Sv. Jeronima je najvrijednija. Čuva jedno izuzetno Kokoljino djelo - ikonu na drvu Sveta Ana. Tripo Kokolja je poznat i priznat po čuvenom slikarskom opusu u istoimenoj crkvi na ostrvu Gospa od Škrpjela. Kokolja je u naše slikarstvo unio pejzaž i mrtvu prirodu, do tada u nas nepoznatu tematiku. Ova hercegnovska ikona predstavlja ga kao vrsnog umjetnika sa puno talenta i snage, temperamenta i kolorita i izrazite sklonosti za barokni chiaro-scuro. U riznici se čuva i vrijedno platno venecijanske škole prve plovine 18. vijeka "Sacra famiglia" (Sveta porodica), koje bismo mogli pripisati maniru italijanskog slikara Đovanija Tijepola (Giovanni Batista Tiepolo -1696-1770.-godine). On je posljednji veliki slikar venecijanske škole, i po koncepciji svojih djela pripada kasnom baroku, iako stvara u periodu rokokoa. U crkvi se nalazi i prilijepa velika slika Bogorodice sa Hristom, čiji je autor Andrea Rico di Kandia (Andrea Rizzo di Candia) iz 15. vijeka, kao i srebrni krst Bogdana Kaluđerovića iz Kotorske zlatarske škole 19. vijeka, kojoj su nekad pripadali zlatari poznati daleko izvan granica Boke (Marin Adamov, Trifun Kotoranin, Luka Damjanov, Nikola Palin). Posebno vrijedno dijelo je velika slika oltarska pala Bogorodice sa svecima, uspomena na oslobođenje Herceg-Novog 1687.godine. Na njoj se razabire Gornji grad (Tvrđava Španjola) i brežuljak na kome je izgrađena crkvica Sv. Ane polovinom 16. vijeka. U crkvi se čuvaju i razni predmeti umjetničkog zanata, bećinom radovi domaćih zlatara.

уторак, 28. април 2009.

Crkva Sv. Spasa na Toploj

Parohijska crkva Sv. Spasa nalazi se na veoma živopisnom mjestu Tople, na ograđenom kamenom platou, na koji se ulazi kroz bogato profilisanu baroknu kapiju. Građena je od fino tesanog koručulanskog kamena, jednobrodna je, prostranih i monumentalnih gabarita, sa baroknom fasadom i zbornikom koji je profilisan sa dva horizontalna vijenca i ojačan skraćenim pilastrima. Arhitektura odaje skladnost, ljepotu i smirenost.
Crkva Sv. Spasa na Toploj, iz 1713. godine, koju je osveštao vladika Savatije Ljubibratić, 1864. godine je preuređena za potrebe povećanog broja stanovništva i od tada ima i današnji izgled. Ova crkva je kroz čitav 18. vijek imala posebnu ulogu, jer je bila administrativno sjedište Topaljske komunitadi, sa samoupravom, koja je zahvatala skoro sva naselja današnje hercegnovske opštine, sem Starog grada kojeg su zadržali Mlečani pod svojom vlašču od 1687. do 1797. godine. Zbog velike uloge u oslobađanju Herceg - Novog od Turaka, u kome su učestvovali Bokelji, Hercegovci i Crnogorci 1687. godine, mletački dužd dukalom (ukazom) od 14. jula 1718. godine dozvoljava stanovništvu Tople da živi u svojoj pravoslavnoj vjeri da podiže i obnavlja crkve i manastire (iz manastira Tvrdoš 1693.g., nakon turskog razaranja, vladika Savatije Ljubibratić sa istaknutim hercegovačkim glavarima dolazi u Herceg-Novi, gdje od Mlečana za svoje zasluge dobija zemlju i samoupravu). Tada se formira Topaljska komunitad (lokalna samouprava) kojoj je pripadalo skoro nekadašnja Župa Dračevica, sem Starog grada gdje su bili činovnici i mletačka uprava. Sjedište komunitadi bilo je u crkvi Sv. Spasa gdje su se održavale sjednice i zborovi, a od 1718.-1797. godine upravu je vodio kapetan i četiri suđa (sudije) sa kancelijerom. Prvi kapetan bio je Nikola Zloković iz Bijele (1718-1719. godine)
U riznici Sv. Spasa čuvaju se izuzetne dragocjenosti, koje je u najvećem broju donosio iz Rusije u svoj kraj Sava Vladislavić, ali i drugi slavni i bogati članovi Komunitadi. Da spomenemo: minej Božidara Vukovića štampan 1538. godine u Veneciji, nekoliko ruskih okovanih jevandjelja iz 17. i 18. vijeka, okovani krstovi, crkvene sasude od srebra (poklon grofa Stratimirovića iz Rusije), potom, dvije litije, poklon kapetana Lombardića i veliki polileji Dimitrija Stanića. Visoko na zidu unutrašnjosti crkve, tamo dje je i ranije bila, ponovo se nalazi jedinstvena kružna ikona, koja prikazuje Sv. Petra i Pavla, što je raritet u prikazivanju tih svetaca. Ikona je iz 16. vijeka.

Uz crkvu je bila Tropovićeva škola iz 1812. godine, gdje je učio crnogorski vladika Petar II Perović Njegoš. Za crkvu Sv. Spasa na Toploj vezana su zanimljiva događanja o kojim pišu naši novljanski istoričari pop Savo Nakićenović i Tomo K. Popović. Radi se o znamenitom rukopisnom jevandjelju, koje je Topaljska crkava i opština poklonila ruskoj carici Mariji Aleksandrovnoj. To jevadjelje se danas nalazi u Carskoj biblioteci u Peterburgu.

уторак, 21. април 2009.

Istorija grada



ISTORIJA HERCEG NOVOG



Arheološki nalazi iz pećine Vranjaj i sa poluostrva Luštica,svjedoče o začecima civilizacijena ovim prostorima još u neolitu i ranom bronzanom dobu. Pećina Vranjaj, danas je najstarije arheološko nalazište iz praistorije hercegnovskog kraja i otkriva prostor na kojem se prepliću kulture praistorijskih faza.
Arheološki nalazi iz pećine Vranjaj i sa poluostrva Luštica,svjedoče o začecima civilizacijena ovim prostorima još u neolitu i ranom bronzanom dobu. Pećina Vranjaj, danas je najstarije arheološko nalazište iz praistorije hercegnovskog kraja i otkriva prostor na kojem se prepliću kulture praistorijskih faza.

Fedor Karacsay, crtež, Herceg-Novi 1837. g.


U III vijeku nove ere, poslije pobjede nad Ilirima, ovim krajevima je zavladala Rimska imperija.
Nakon propasti zapadnog rimskog carstva 476. godine, ovim krajevima dominira Vizantija. Slovenska plemena dosta gusto naseljavaju ove prostore u VII vijeku, u periodu kada na tlu Vizantije niču prve države - župe, u početku zavisne od Vizantije, a kasnije postepeno stiču nezavisnost i političku autonomiju. Na prostoru oko današnjeg Herceg Novog formira se Župa Dračevica. Već od X vijeka Dračevica gubi nezavisnost, postaje plijen zetskih kneževa, ali ne zadugo jer slijedi period Nemanjića. Poslije smrti cara Dušana, Dračevicom, za kratko, vlada knez Vojislav Vojnović, a zatim Balšići. Dračevicu osvaja 1378. godine bosanski ban, odnosno kralj Tvrtko I Kotromanić. Tvrtko I je te godine utvrdio u Topljanskom zalivu novi grad koji je trebao da konkuriše Dubrovniku u trgovini solju, značajnom izvoru bogatstva primorskih država tog doba. S namjerom da ga razvija kao značajan trgovački, pomorski i zanatski centar, nazva ga Sveti Stefan. Kao jedan od najmlađih gradovana Jadranu naziva se i Novi, Castrum Novum, Castel Nuovo.
Svoje današnje ime dobio je u vrijeme vladavine Herceg Stjepana Vukčića Kosače, kada je doživio najveći procvat i razvoj. Dolazi do snažnog razvoja oružarskih, zlatarskih, kovačkih i obućarskih zanata. Iz tog su perioda sačuvani značajni primjerci zlatarskog umijeća koji se čuvaju u Riznici Manastira Savina.

Novski škver, ne tako davno

Herceg Stjepana nasleđuje njegov sin Vlatko, ali uprkos snažnom otporu ne uspijeva da odoli turskoj vojsci koja Novi osvaja 1482. godine.
Turskim osvajanjem počinje novi period istorije Herceg Novog. Turci preduzimaju opsežne radove na utvrđenju grada. Ima dosta indicija da je tada sagrađena tvrđava Španjola koja dominira gradom i okolnim prostorom.
Flota španskog admirala Andrea Dorije iznenada je stigla pod Herceg Novi juna 1538. godine. Sutradan su Turci predali grad Špancima, koji su tu ostavili posadu od 6 000 ljudi. Uočivši značaj utvrđenja koje dominira gradom na najvišoj koti, Španci su odmah započevi popravku bedema i tog utvrđenja. Među lokalnim stanovništvom, utvrđenje je dobilo ime Španjola, iako se u najvećem broju dokumenata ono naziva Gornji grad. Samo devet mjeseci kasnije, u julu 1539. godine, turski admiral Hajredin Barbarosa sa ogromnom flotom osvaja grad, poslije duge i teške borbe.
Turci vladaju gradom više od dva vijeka, sve do 1687. godine. Prema svijedočenju putopisca Evlije Čelebića, koji je Herceg Novi posjetio 1664. godine, grad je svratište, utočište i spremište stranih gusara, kao i tranzitno mjesto za trgovinu robljem.

Herceg-Novi 1900. g.


Zemljotres koji je godine posebno pogodio Dubrovnik, donio je velika razaranja i Herceg Novom. iste godine Turci pristupaju obnovi grada, međutim osjeća se sve veći pritisak Mletačke Republike i njenih saveznika da se Herceg Novi vrati u hrišćanske ruke.
Nakon 30 dana žestokih borbi, 30. septembar 1687. godine, nakon dva vijeka turske vladavine, grad otimaju Mlečani. i oni odmah prilaze rekonstrukciji porušenih utvrđenja.


Panorama grada, Herceg-Novi 1918. g.


Mlečani vladaju sve do propasti Mletačke Republike 1797. godine. Od tada dolazi do čestih promjena uprave u Herceg Novom.
Austrijanci su vladali do 1806. godine. U to doba, Herceg Novi je od prvobitne trgovačke funkcije, sada preuzeo ulogu strategijske odbrane ulaza u Boku Kotorsku, što je istorija kasnije potvrđivala.
Nakon toga, vlast preuzimaju Rusi do 1807. godine, a potom Francuzi, koji vladaju do 1814. godine.
U periodu od 1813 - 1814. godine, grad je preuzela privremena Vlada Crne Gore i Boke Kotorske.
Od 1814 - 1918. godine grad je bio pod Austrougarskom upravom. Zatim dolazi do ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevinu, odnosno nešto kasnije u Jugoslaviju, a 1923. godine njoj se pripaja i Bokokotorski srez. Nakon kapitulacije Jugoslavije 1941. godine u gradu su kao okupatori bili Italijani, a zatim i Njemci. Herceg-Novi je, 28. oktobra 1944. godine, oslobodila Deseta hercegovačka brigada. Taj datum, i danas se slavi kao Dan oslobođenja grada.

понедељак, 20. април 2009.

O sakralnim draguljima Herceg Novog


Od iskona je ovo područje podložno zemljotresima koji otprilike jednom u vijeku razaraju sve ono što je ljudskom podignuto. U takvim kobnim okolnostima, preživljavalo je ono što se održalo u temelju ili fragmentu, ili što je ostalo u navici, ukusu i tradiciji. Ni stalna sukobljavanja na ovoj istorijskoj vjetrometini između Istoka i Zapada, uz skoro stalna ratna pustošenja, ipak nijesu zaustavila kulturološki proces, koji je krčio puteve prije nego što su staze starog zarastale u zaborav.
Kroz nekoliko karaktereističnih zdanja i njihovih sadržaja mogu se prikazati sinteze stilova, koji su se kroz vijekove ugrađivali na pomenutim arhitektonskim monumentima, kako su se oni podizali, gradili, dograđivali, prilagođavali, proširivali, rušili i obnavljali. Danas znamo pouzdano (na osnovu obimnog istraživačkog rada rano preminule arhitektice Dijane Generalić-Radojičić, koja je radila u Zavodu za urbanizam i projektovanje Herceg-Novi koji je svojevremeno realizovao obnovu spomenika kulture), da područje opštine Herceg-Novi posjeduje 89 sakralnih objekata (crkava) od čega 75 pravoslavnih i 14 katoličkih, iz perioda od 9. do 20. vijeka. Neke su katoličke crkve tokom mijenjanja etničke strukture stanovništva kroz vjekove, postajale pravoslavne, i obratno, a neke su imale i dva oltara. Registrovani su i ostaci 12 sakralnih objekata, zatim onih sa jedva vidljivim tragovima, neki su od njih u fazi obnavljanja. U pisanim izvorima pominje se još sedam crkava, cija identifikacija na terenu očekuje nova istraživanja. Više puta citirani akademik Pavle Mijović, istraživač, pisac i poznavalac naše srednjevjekovne umjetnosti, isticao je: "Nije mi poznato nijedno tako malo područje kao što je hercegnovsko, sa toliko sakralnih spomenika kulture; to je jedan od najbogatijih naših regiona u kulturološkom smislu riječi. Naravno, najvrijedniji objekti su u Kotoru i njegovom okruženju, koji pripadaju svjetskoj kulturnoj baštini UNESCO-a".

Kroz više primjera crkvenih spomenika može se ukratko prikazati suština njihovih vrijednosti i stilskih karakteristika, kao posljedice susretanja, sukobljavanja i prožimanja dviju velikih civilizacija i kultura na ovom prostoru. Na toj granici između Istoka i Zapada ovo podneblje je pokušavalo da stvori djela koja su u sebi izmirivala njihove udaljene prirode. Ona su izraz političkog života koji je češće bio ispunjen nemirima, promjenama u u socijalnim odnosima, ali isto tako i porastom ekonomske moći i živim i raznovrsnim pomorskim vezama sa drugim krajevima i zemljama. Takođe izraz mijenjanja etničke strukture stanovništva. Treba ovdje navesti značajne spoljne uslove umjetničkog života čiji su se odsjaji često iskazivali u umjetnosti, u spomenicima ovoga kraja. I zaista, ovdje su ponikle vrijedne sinteze stilova, posebno tokom 15-19. vijeka, prije svega kroz arhitetkturu crkvenih zdanja. Gotovo u svakom našem selu i zaseoku nalazi se jedan ili veše sakralnih objekata, i to su najljepše i najotmenije građevine naših sela i zaseoka. To su pravi sakralni dragulji.

Prilikom utrvrđivanja perioda nastanka pojedinih crkava koristi se, prije svega, pouzdanim mletačkim katastrima iz 1690. godine, 1702. godine i 1704. godine. Jedan od prviih istraživača, pop Savo Nakićenović, u svojoj knjizi "Boka antropogeografska studija", koristio je u značajnoj mjeri, uz arhivsku građu, narodna predanja, i sigurno je da zbog toga ima određenih grešaka, ali su mu zato bili dostupni mnogi podaci koji nama dans nijesu, a mnogi su, sobzirom da je od njegovih istraživanja prošlo skoro sto godina, tada bili mnogo svježiji i možda, tačni.

Francesco Gioavanni Barbieri napravio je prve katastre iz 1690. godine i 1702. godne koji se danas nalaze u Arhivu Herceg-Novog. Sakralni spomenici o kojima govorimo, rezultat su, najvećim dijelom, kriterijuma po kojim su oni upisani u Registar zaštićenih spomenika kulture Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Crnoj Gori, a pretežno pripadaju prvoj i drugoj kategoriji, što zanči da su od izuzetnih i velikih vrijednosti. Vrijedan pomena je i jedan broj spomenika treće kategorije i neki koji još uvijek nisu dobili kategoriju a posjeduju određenu spomeničku i kulturološku vrijednost.


Ti su spomenici nicali i rasli zajedno sa stanovništvom ovoga podneblja; to su njaljepša i najotmenija zdanja naših neimara. /Lazar Seferović/








субота, 18. април 2009.

Manastir Savina


"O manastiru Savini u prošlosti je mnogo pisano. Već sama ta činjenica svjedoči od koliko je velikog značaja ovaj naš srednjevekovni manastir. On je, pre svega, dika i ponos svakoga Bokelja, pa i šire. Međutim, o njemu treba da znaju i mnogi drugi iz našeg pravoslavnog naciona, kao i pripadnici drugih vera i naroda koji tokom cele godine dolaze na blagotvorno Hercegnovsko primorje, radi odmora, lečenja ili nekim drugim poslom. Mnogi od njih dođu i do našeg manastira da ga upoznaju i nakratko uživaju u njegovim lepotama. Međutim, oni su u minulim godinama za to svoje zadovoljstvo bili uskraćeni – nisu imali podesan priručnik koji bi ih na pravi način obavestio o svemu onome što u Savini mogu da vide i saznaju. " /Arhimandrit Justin (Tasić) /

UMJETNIČKO REMEK DJELO STARIH NEIMARA
Velika crkva manastira Savina
Među brojnim autorima koji su pisali o kompleksu manastira Savina, o velikoj i maloj crkvi, o riznici, freskama i vrijednim rukopisima, kao i bibliotečkim fondovima, najcjelovitije naučne istine, prožete najsvestranijom analizom i istraživanjima, posebno velike crkve, njenog monumentalnog ikonostasa i riznice, dao je akademika Dejan Medaković. Tako ja manastir Savina dobio stručno-naučnu sintezu kroz ovu cjelovitu ocjenu: "Arhitektura velike crkve je djelo smirene monumentalnosti, koja lijepo djeluje izrađenim i međusobno usaglašenim proporcijama; rješavnjem zatvrorenih volumena nadvisilo je u Savini svaki barokni nemir i praznu dekorativnost; ti elementi iako vralo malo naglašeni, diskretno i nenametljivo su uklopljeni u čvrste mase građevine. Velika crkva, i u cjelini i u detalju, izražava težnju da se razni stilovi uklope u jedinstvenu cjelinu". Izgrađena uz malu crkvu Uspenja Bogorodice, velika crkva Uspenja Bogorodice nenarušava njenu ljepotu, a čineći s manastirskim konakom i portalom na ulazu cijeli kompleks na ovom prelijepom brežiljku, pomirila je skladno i uravnoteženo raskošnu igru svjetlosti i sjenke, povezujući prirodu i ljudski čin u jedno cjelovito umjetničko djelo, onako kako su to uvijek tražili stari majstori - neimari baroka.
Veliki pisac Miloš Crnjanski, u svojoj putopisnoj publikaciji "Naše more", napisao je: "Dubrava oko Manastira Savina lepa je ko antičko pozorište pod morem".
Položaj čitavog kompleksa manastira Savina, sa kojeg se pruža jedinstvena panorama, nije slučajno izabran. Tipičan, kad su u pitanju ovakvi kompleksi na moru, specifičan zbog optimalnih prirodnih uslova u kojima je nastao (Savinska dubrava) na malom prostoru pruža toliko igra i zanosa prirode. U svojoj je studiji o manastiru Savina (velika crkva i monumentalni ikonostas) istoričarka umjetnosti Dušanka Sijerković-Moškov dala vrlo uspjelu analizu velike crkve Uspenja Bogorodice. Odluka o gradnji velike crkve donesena je 15. januara 1775.godine na zboru manastirskih jeromonaha, koji su u Veneciju uputili arhimandrita Danila Jovanorajevića i Nikanora Bogetića, da od mletačkog duždda isposluju odobrenje za obnovu (gradnju) crkve. Dužd Alvizo Mocenigo je 25. Jula 1776.godine dao odobrenje-dozvolu, koja se i danas nalzi u riznici Manastira. Iste godine je dozvolu dao i mitropolit crnogorski Sava Petrović Njegoš. O početku gradnje crkve sačuvane su ploče sa natpisima iz 1777.godine i koje se nalaze ispod rozete zvonika na njegovom prvom spratu, kao i na sjevernoj i južnoj strani.


Velika Crkva je monumentalna jednobrodna građevina sa okotogonalnom kupolom na pandantivima i velikom polukružnom oltarskom apsidom. Duga je 23,5 m, široka 8,5 m, a visoka 10,5 m. Posvećena je Uspenju Bogorodice. Crkva je djelo poznatog korčulanskog graditelja Nikole Foretića i najljepši je izdanak ove škole iz doba dalmatinskog baroka. Uz Foretića neimari su bili protomajstor iz Venecije i njegovi saradnici. U dokumentu se spominju još tri majstora: Mićo, Ilija i Andrija, neimari našeg podneblja. Njihovo virtuozno graditeljstvo dalo je djelo plemenite jednostavnosti, građevinu uspjelu kako u odnosu na izuzetno kultno mjesto, tako i u odnosu na njene proporcije i na sintezu-mirenje odlika nekoliko stilova. To je građevina stilskih elemenata romaničko-vizantijskih, koji su stalno živjeli u pravoslavnom svijetu, sa manjim primjesama baroka, a vremenski pripada dobu baroka. Fino tesani korčulanski bijeli kamen daje čitavom zdanju karakter mirne, stamene monumentallnosti. Brojni detalji ornamentalne plastike, briljantno adirani, čine ovu arhitekuru bogatijom, privlačnijom i iskrenijom. Velika crkva Uspenja Bogorodice s pravom predstavlja remek djelo promorske stilske tradicije i graditeljske vještine u kamenu, koju je Nikola Foretić uzdigao na dostojanstveni nivo nastavljajući srednjevjekovne tradicije ovog podneblja. Ktitor Velike crkve Uspenja Bogorodice u Savini bio je narod.






Kao konstruktivna cjelina veliki ikonostas u crkvi Uspenja Bogorodice predstavlja monumentalno, solidno, čvrsto i vješto urađeno djelo, po obrascima koji su u to vrijeme isti za sva područja pravoslavnog umjetničkog kruga. Visok je 10,5 m, širok 7,2 m, sastoji se od 6 zona i veoma je dobro očuvan. Ikone su ostale dominantni sadržaj ovoga djela To je slikarsko remek-djelo Simeona Lazovića-Bjelopoljca. Predanje govori da je autor duboreza ikonostasa Dubrovčanin Paolo Paskvali, čiji su radovi od ranije poznati i priznati, ali pisanih dokumenata o tome neme. Interesantno je napomenuti da su četiri velike ruske ikone došle kao poklon među brojnim darovima koji su tokom dugog vremena stizali u naš kraj i manastir Savinu, a svojim su ih testamentom ili na drugi način slali naši preci koji su na ruskom dvoru postali grofovi i ugledne ličnosti, porodice od prestiža, kao što su Vladislavići, Laketići, Miloradovići, Stratimirovići, Vlastelinovići. Ove četiri velike ruske ikone ugrađene su u drugoj zoni velikog ikonostasa, kao prijestone ikone velikih dimenzija i one se stilski razlikuju od ikona Lazovića. Podatak da su ove ikone postojale u crkvi prije početka rada na ikonostasu, objašnjava činjenicu zašto Lazovići nijesu radili glavne prijestone ikone, već su ove uklopili u ikonostasnu cjelinu, pri tom se nimalo ne trudeći da ih stilski podražavaju. U unutrašnjosti crkve veoma uspjelo djelo je monumentalna pjevnica (hor) čiji je duborez zlatne boje uradio majstor Paskvali iz Dubrovnika.



Tokom potresa 1979. godine čitav manastirski kompleks pretrpio je znatna tektonska promjeranja. Posebno je velika crkva pretrpjela pomjeranja u temeljima, u vertikali, kao i u kupoli. Obnova je trajala od 1983. do 1988. godine, u tri faze, iz angažovanje eminentinih stručnjaka iz tadašnje zajedničke države. Novljanski arhitekta Boris Dabović otkrio je da se crkva jednim većim dijelom nalazi na vrlo poroznom zemljištu, a potom je na dubini od 6 metara našao fascinantno rješenje graditelja Nikole Foretića, koji je pobio hrastove šipke na principu "roštilja", tj. "šahovske table" i one su zaustavile dalje slijeganje terena koje je primjetio u toku izgradnje 1777.godine.


Riznica manastira Savina
Kao što su u našim genima utkane nasljedne osobine naših predaka tako su i u našim riznicama utkane sve one materijalne i duhovne vrijednosti koje su se iznjedrile na ovim i širim prostorima. Te istorijke, kulturološke i umjetniče vrijednosti nepresušno su izvorište trajanja i nadahnuća. Samo ako znamo odakle dolazimo, šta posjedujemo, šta vrijedno i dominantno, spoznajemo koliko i sami vrijedimo i kojim putem idemo. Starine riznice manastira Savine su gotovo neočekivano ušle u svjetsku nauku kad je na njih obratio pažnju sir Thomas Graham Jackoson u djelu "Dalmatia, the Quarnero and Istria with a Cettigne" Pored kristalnog krsta Sv. Save iz 13. vijeka, njegovu pažnju posebno je privukla jedna plaštanica iz 1659. godine, jedna petohljebnica u srebru iz 1648. godine, kivot manastira Tvrdoš iz 1615. godine, jedan putir iz 1652. godine, jevandjelje iz 1685. godine ... Interesantno je da plaštanicu Arsenija Černojevića iz 1659. godine spominje i drugi veliki engleski istraživač i arheolog sir Arthur Evans prilikom posjete Boki Kotorskoj.
Savninska riznica ima tri sloja, tri izvora: privi iz manastira Mileševo, drugi iz manastira Tvrdoš kod Trebinja odakle su 1695. godine izuzetne dragocjenosti prenesene u Savinu, čiju su malu crkvu, koja je bila tada u korovu, obnovili kaluđeri manastira Tvrdoš sa episkopom Savatijem Ljubibratićem, treći izvor je autohtoni sa sopstvenim donacijama. Po svojoj bogatoj strukturi, djela u ovoj riznici, sabrana tokom 17. i 18. vijeka, spadaju u red vrhunskih vrijednosti, ne samo kulturoloških, već i umjetničkih. Ti predmeti tačno odražavaju sve veze koje je bratstvo ovog manastira uspostavilo na svim stranama svijeta: i na Istoku i na Zapadu. Tako vezu sa Hilandarom na Atosu zastupa jedna izvanredna ikona iz 1735. godine, koju je 1759. godine poklonio Atanasije Hilandarac. To je ikona Sv. Nikole, pravo remek djelo. Hilandarski iguman Jakov u pismu poslatom manastiru Savina zahvaljuje na milostinji gospodinu Stefanu Lučiću, iz manastira Savina. Više sačuvanih ikona pripada domaćem stvaralaštvu Simeona i njeogovog sina Alekseja Lazovića, koji su radili veliki ikonostas u crkvi. Čuvene su oltarske dveri iz 1703. godine u maloj crkvi, rad zografa risanske škole Dimitrijević-Rafailović, kao i kasnoantičke ikone iz botega Levanta. Slikarskoj porodici Dimitrijević-Rafailović, uz ove carske dveri u maloj crkvi, pripada i ploča sa medaljonima, ikona Bogorodice i Nedremano oko sa andjelima, potom čitulja Sime Milutinovića, kao i Uspenje Bogorodice s apostolima i andjelima. Sve te ikone nose karaktristiku ove poznate zografske radionice risanskih slikara. Kao što je gore već pomenuto ranije četiri reprezentativne velike ruske ikone, dar porodice grofa Stratimirovića iz 1780. godien, koje se nalaze u drugoj zoni velikog ikonostasa braće Lazović, i koje su oni izvanredno ukradili. Ikona Bogorodice sa Hristom i ktitorom Stefanom Tomićem iz Herceg-Novog jedna je od mnogobrojnih koje su naši ljudi, prije svega pomorci, donosili u svoje domove i hramove. Grčklo-levantinski krug ikona sa vrlo korektnim majstorima 17. i 18. vjeka značajno je prisutan i predstavlja drugu grupu ovih umjetničkih djela u riznici. Ruskoj moskovskoj radionici pripada ikona Sv. Save iz 1739. godine u barokom stilu, dar, opet, jednog potomka Novljanina na ruskom dvoru, Mateja Vladislavića. U riznici manastira čuva se jedinstveno slikarsko djelo, portret ruskog cara Petra Velikog u ranoj mladosti. Taj jednistveni poretret cara kao mladića, uz onaj u Peterburgu, jedan je od dva portreta za koje se uopšte zna. Dugo se nagadjalo kako je taj portret stigao u manastir Savinu, kao i koji je slikar autor. Istraživanjima koje je proveo akademik Dejan Medaković iskazuje se vjerovatnoća da je taj portret stigao u Savinu preko naših ljudi i njihovih potomaka koji su bili na dvoru cara Petra Velikog na visokim dvorskim funkcijama, kao što su grof Sava Vladislavić, grof Đorđe Stratimirović, pukovnik Mihailo Miloradović, i mnoge druge porodice. Svi oni su nesebično pomagali "rodnu grudu" donoseći ili šaljući vrijedne crkvene i druge umjetničke predmete i donacije za izgradnju naših crkava, posebno na Toploj i na Savini. Jedan od razloga svakako je bio i podsjećanje na carevu političku prisutnost u ovim krajevima. Profesor Pavle Vasić postavio je pitanje autora carevog portreta, te ga pripisuje švedskom slikaru Geku ili Njemcima Guberu, ili Kneleru iz Libeka.


Takođe, u riznici manastira Savina nalaze se vrijedna djela hercegnovske zlatarske škole 18. vijeka, o čemu je veoma stručne dokaze i primjere iznijela prof. Đurđica Petrović u publikaciji pod nazivom "Hercegnovski zlatari iz 18. vijeka". U prvom katastru našega grada iz mletačkog perioda, iz 1690. godine, upisani su zlatari iz Novoga, poznati u izradi ručnih krstova, panagija, diptiha, okova jevanđelja, pojaseva i drugog nakita, prije sveta crkvenog, ali i profanog. U riznici manastira nalaze se mnogobrojen rukopisne knjige ogromne kulturološke vrijednosti. Biblioteka ima preko 5.000 knjiga: rukopisanih i štampanih, starih i novih. Među starim štampanim knjigama najznačajnije mesto zauzima Bukvar Njegošev, pisan u Rusiji 1692. godine. Iz ove knjige veliki Njegoš se učio pismenosti kod svog učitelja jeromonaha Josifa Tropovića, dok je boravio na Toploj. I tako redom – crkvene i svetovne knjige – ali sve vredne, značajne, poučne i spasonosne.

Da spomenemo najznačajniju među mnogobrojnima: čuvenu krmčiju iz 1568. godine, sa 369 listova. Pravo umjetničko djelo, kojoj je dao najveće epitete ranije pomenuti engleski istraživač Džekson. To je slovenski kanonički zbornik, crkveni pravni kodeks, sveta i božanska knjiga. Isto tako, kad je je ugledao veliki ruski istraživač i kanonik Aleksej Pavlov, rekao je i zapisao "Da bi svaka svjetska riznica bila ponosna da je ima". Posebno vrijedna i interesantna je čuvena ikona pod nazivom "Čudotvorna" koja se sada nalazi u velikoj crkvi, dar porodice Lombardić i z Herceg -Novog. To malo remek-djelo, okovano čistim bijelim srebrom, odigralo je veliku ulogu u "spasavanju" manastira u vrijeme njegovog podizanja. Savinska riznica bila je i ranije, a i danas je, jedna od najdragocjenijih zbirki. Od sredine 15. vijeka, sljedećih stotinu godina, život manastira Savine obavijen je velom neizvjesnosti. Tu su bile godine izrazite turske dominacije. Prava, kontinuirana, istorija otpočeće tek 1693. godine, nakon dolaska tvrdoških monaha i stanovnika Hercegovine, koji su sa porušenih ognjišta manstira Tvrdoš prijeli značajne dragocjenosti u svoje novo utočište na Savini.