четвртак, 30. април 2009.
Crkva Sv. Jeronima
Poslije riznice manastira Savina, riznica Sv. Jeronima je najvrijednija. Čuva jedno izuzetno Kokoljino djelo - ikonu na drvu Sveta Ana. Tripo Kokolja je poznat i priznat po čuvenom slikarskom opusu u istoimenoj crkvi na ostrvu Gospa od Škrpjela. Kokolja je u naše slikarstvo unio pejzaž i mrtvu prirodu, do tada u nas nepoznatu tematiku. Ova hercegnovska ikona predstavlja ga kao vrsnog umjetnika sa puno talenta i snage, temperamenta i kolorita i izrazite sklonosti za barokni chiaro-scuro. U riznici se čuva i vrijedno platno venecijanske škole prve plovine 18. vijeka "Sacra famiglia" (Sveta porodica), koje bismo mogli pripisati maniru italijanskog slikara Đovanija Tijepola (Giovanni Batista Tiepolo -1696-1770.-godine). On je posljednji veliki slikar venecijanske škole, i po koncepciji svojih djela pripada kasnom baroku, iako stvara u periodu rokokoa. U crkvi se nalazi i prilijepa velika slika Bogorodice sa Hristom, čiji je autor Andrea Rico di Kandia (Andrea Rizzo di Candia) iz 15. vijeka, kao i srebrni krst Bogdana Kaluđerovića iz Kotorske zlatarske škole 19. vijeka, kojoj su nekad pripadali zlatari poznati daleko izvan granica Boke (Marin Adamov, Trifun Kotoranin, Luka Damjanov, Nikola Palin). Posebno vrijedno dijelo je velika slika oltarska pala Bogorodice sa svecima, uspomena na oslobođenje Herceg-Novog 1687.godine. Na njoj se razabire Gornji grad (Tvrđava Španjola) i brežuljak na kome je izgrađena crkvica Sv. Ane polovinom 16. vijeka. U crkvi se čuvaju i razni predmeti umjetničkog zanata, bećinom radovi domaćih zlatara.
уторак, 28. април 2009.
Crkva Sv. Spasa na Toploj
U riznici Sv. Spasa čuvaju se izuzetne dragocjenosti, koje je u najvećem broju donosio iz Rusije u svoj kraj Sava Vladislavić, ali i drugi slavni i bogati članovi Komunitadi. Da spomenemo: minej Božidara Vukovića štampan 1538. godine u Veneciji, nekoliko ruskih okovanih jevandjelja iz 17. i 18. vijeka, okovani krstovi, crkvene sasude od srebra (poklon grofa Stratimirovića iz Rusije), potom, dvije litije, poklon kapetana Lombardića i veliki polileji Dimitrija Stanića. Visoko na zidu unutrašnjosti crkve, tamo dje je i ranije bila, ponovo se nalazi jedinstvena kružna ikona, koja prikazuje Sv. Petra i Pavla, što je raritet u prikazivanju tih svetaca. Ikona je iz 16. vijeka.
уторак, 21. април 2009.
Istorija grada
Arheološki nalazi iz pećine Vranjaj i sa poluostrva Luštica,svjedoče o začecima civilizacijena ovim prostorima još u neolitu i ranom bronzanom dobu. Pećina Vranjaj, danas je najstarije arheološko nalazište iz praistorije hercegnovskog kraja i otkriva prostor na kojem se prepliću kulture praistorijskih faza.
Fedor Karacsay, crtež, Herceg-Novi 1837. g.
U III vijeku nove ere, poslije pobjede nad Ilirima, ovim krajevima je zavladala Rimska imperija.
Nakon propasti zapadnog rimskog carstva 476. godine, ovim krajevima dominira Vizantija. Slovenska plemena dosta gusto naseljavaju ove prostore u VII vijeku, u periodu kada na tlu Vizantije niču prve države - župe, u početku zavisne od Vizantije, a kasnije postepeno stiču nezavisnost i političku autonomiju. Na prostoru oko današnjeg Herceg Novog formira se Župa Dračevica. Već od X vijeka Dračevica gubi nezavisnost, postaje plijen zetskih kneževa, ali ne zadugo jer slijedi period Nemanjića. Poslije smrti cara Dušana, Dračevicom, za kratko, vlada knez Vojislav Vojnović, a zatim Balšići. Dračevicu osvaja 1378. godine bosanski ban, odnosno kralj Tvrtko I Kotromanić. Tvrtko I je te godine utvrdio u Topljanskom zalivu novi grad koji je trebao da konkuriše Dubrovniku u trgovini solju, značajnom izvoru bogatstva primorskih država tog doba. S namjerom da ga razvija kao značajan trgovački, pomorski i zanatski centar, nazva ga Sveti Stefan. Kao jedan od najmlađih gradovana Jadranu naziva se i Novi, Castrum Novum, Castel Nuovo.
Svoje današnje ime dobio je u vrijeme vladavine Herceg Stjepana Vukčića Kosače, kada je doživio najveći procvat i razvoj. Dolazi do snažnog razvoja oružarskih, zlatarskih, kovačkih i obućarskih zanata. Iz tog su perioda sačuvani značajni primjerci zlatarskog umijeća koji se čuvaju u Riznici Manastira Savina.
Herceg Stjepana nasleđuje njegov sin Vlatko, ali uprkos snažnom otporu ne uspijeva da odoli turskoj vojsci koja Novi osvaja 1482. godine.
Turskim osvajanjem počinje novi period istorije Herceg Novog. Turci preduzimaju opsežne radove na utvrđenju grada. Ima dosta indicija da je tada sagrađena tvrđava Španjola koja dominira gradom i okolnim prostorom.
Flota španskog admirala Andrea Dorije iznenada je stigla pod Herceg Novi juna 1538. godine. Sutradan su Turci predali grad Špancima, koji su tu ostavili posadu od 6 000 ljudi. Uočivši značaj utvrđenja koje dominira gradom na najvišoj koti, Španci su odmah započevi popravku bedema i tog utvrđenja. Među lokalnim stanovništvom, utvrđenje je dobilo ime Španjola, iako se u najvećem broju dokumenata ono naziva Gornji grad. Samo devet mjeseci kasnije, u julu 1539. godine, turski admiral Hajredin Barbarosa sa ogromnom flotom osvaja grad, poslije duge i teške borbe.
Turci vladaju gradom više od dva vijeka, sve do 1687. godine. Prema svijedočenju putopisca Evlije Čelebića, koji je Herceg Novi posjetio 1664. godine, grad je svratište, utočište i spremište stranih gusara, kao i tranzitno mjesto za trgovinu robljem.
Herceg-Novi 1900. g.
Zemljotres koji je godine posebno pogodio Dubrovnik, donio je velika razaranja i Herceg Novom. iste godine Turci pristupaju obnovi grada, međutim osjeća se sve veći pritisak Mletačke Republike i njenih saveznika da se Herceg Novi vrati u hrišćanske ruke.
Nakon 30 dana žestokih borbi, 30. septembar 1687. godine, nakon dva vijeka turske vladavine, grad otimaju Mlečani. i oni odmah prilaze rekonstrukciji porušenih utvrđenja.
Panorama grada, Herceg-Novi 1918. g.
Mlečani vladaju sve do propasti Mletačke Republike 1797. godine. Od tada dolazi do čestih promjena uprave u Herceg Novom.
Austrijanci su vladali do 1806. godine. U to doba, Herceg Novi je od prvobitne trgovačke funkcije, sada preuzeo ulogu strategijske odbrane ulaza u Boku Kotorsku, što je istorija kasnije potvrđivala.
Nakon toga, vlast preuzimaju Rusi do 1807. godine, a potom Francuzi, koji vladaju do 1814. godine.
U periodu od 1813 - 1814. godine, grad je preuzela privremena Vlada Crne Gore i Boke Kotorske.
Od 1814 - 1918. godine grad je bio pod Austrougarskom upravom. Zatim dolazi do ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevinu, odnosno nešto kasnije u Jugoslaviju, a 1923. godine njoj se pripaja i Bokokotorski srez. Nakon kapitulacije Jugoslavije 1941. godine u gradu su kao okupatori bili Italijani, a zatim i Njemci. Herceg-Novi je, 28. oktobra 1944. godine, oslobodila Deseta hercegovačka brigada. Taj datum, i danas se slavi kao Dan oslobođenja grada.
понедељак, 20. април 2009.
O sakralnim draguljima Herceg Novog
Od iskona je ovo područje podložno zemljotresima koji otprilike jednom u vijeku razaraju sve ono što je ljudskom podignuto. U takvim kobnim okolnostima, preživljavalo je ono što se održalo u temelju ili fragmentu, ili što je ostalo u navici, ukusu i tradiciji. Ni stalna sukobljavanja na ovoj istorijskoj vjetrometini između Istoka i Zapada, uz skoro stalna ratna pustošenja, ipak nijesu zaustavila kulturološki proces, koji je krčio puteve prije nego što su staze starog zarastale u zaborav.
Kroz nekoliko karaktereističnih zdanja i njihovih sadržaja mogu se prikazati sinteze stilova, koji su se kroz vijekove ugrađivali na pomenutim arhitektonskim monumentima, kako su se oni podizali, gradili, dograđivali, prilagođavali, proširivali, rušili i obnavljali. Danas znamo pouzdano (na osnovu obimnog istraživačkog rada rano preminule arhitektice Dijane Generalić-Radojičić, koja je radila u Zavodu za urbanizam i projektovanje Herceg-Novi koji je svojevremeno realizovao obnovu spomenika kulture), da područje opštine Herceg-Novi posjeduje 89 sakralnih objekata (crkava) od čega 75 pravoslavnih i 14 katoličkih, iz perioda od 9. do 20. vijeka. Neke su katoličke crkve tokom mijenjanja etničke strukture stanovništva kroz vjekove, postajale pravoslavne, i obratno, a neke su imale i dva oltara. Registrovani su i ostaci 12 sakralnih objekata, zatim onih sa jedva vidljivim tragovima, neki su od njih u fazi obnavljanja. U pisanim izvorima pominje se još sedam crkava, cija identifikacija na terenu očekuje nova istraživanja. Više puta citirani akademik Pavle Mijović, istraživač, pisac i poznavalac naše srednjevjekovne umjetnosti, isticao je: "Nije mi poznato nijedno tako malo područje kao što je hercegnovsko, sa toliko sakralnih spomenika kulture; to je jedan od najbogatijih naših regiona u kulturološkom smislu riječi. Naravno, najvrijedniji objekti su u Kotoru i njegovom okruženju, koji pripadaju svjetskoj kulturnoj baštini UNESCO-a".
Prilikom utrvrđivanja perioda nastanka pojedinih crkava koristi se, prije svega, pouzdanim mletačkim katastrima iz 1690. godine, 1702. godine i 1704. godine. Jedan od prviih istraživača, pop Savo Nakićenović, u svojoj knjizi "Boka antropogeografska studija", koristio je u značajnoj mjeri, uz arhivsku građu, narodna predanja, i sigurno je da zbog toga ima određenih grešaka, ali su mu zato bili dostupni mnogi podaci koji nama dans nijesu, a mnogi su, sobzirom da je od njegovih istraživanja prošlo skoro sto godina, tada bili mnogo svježiji i možda, tačni.
Francesco Gioavanni Barbieri napravio je prve katastre iz 1690. godine i 1702. godne koji se danas nalaze u Arhivu Herceg-Novog. Sakralni spomenici o kojima govorimo, rezultat su, najvećim dijelom, kriterijuma po kojim su oni upisani u Registar zaštićenih spomenika kulture Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Crnoj Gori, a pretežno pripadaju prvoj i drugoj kategoriji, što zanči da su od izuzetnih i velikih vrijednosti. Vrijedan pomena je i jedan broj spomenika treće kategorije i neki koji još uvijek nisu dobili kategoriju a posjeduju određenu spomeničku i kulturološku vrijednost.
субота, 18. април 2009.
Manastir Savina
Kao konstruktivna cjelina veliki ikonostas u crkvi Uspenja Bogorodice predstavlja monumentalno, solidno, čvrsto i vješto urađeno djelo, po obrascima koji su u to vrijeme isti za sva područja pravoslavnog umjetničkog kruga. Visok je 10,5 m, širok 7,2 m, sastoji se od 6 zona i veoma je dobro očuvan. Ikone su ostale dominantni sadržaj ovoga djela To je slikarsko remek-djelo Simeona Lazovića-Bjelopoljca. Predanje govori da je autor duboreza ikonostasa Dubrovčanin Paolo Paskvali, čiji su radovi od ranije poznati i priznati, ali pisanih dokumenata o tome neme. Interesantno je napomenuti da su četiri velike ruske ikone došle kao poklon među brojnim darovima koji su tokom dugog vremena stizali u naš kraj i manastir Savinu, a svojim su ih testamentom ili na drugi način slali naši preci koji su na ruskom dvoru postali grofovi i ugledne ličnosti, porodice od prestiža, kao što su Vladislavići, Laketići, Miloradovići, Stratimirovići, Vlastelinovići. Ove četiri velike ruske ikone ugrađene su u drugoj zoni velikog ikonostasa, kao prijestone ikone velikih dimenzija i one se stilski razlikuju od ikona Lazovića. Podatak da su ove ikone postojale u crkvi prije početka rada na ikonostasu, objašnjava činjenicu zašto Lazovići nijesu radili glavne prijestone ikone, već su ove uklopili u ikonostasnu cjelinu, pri tom se nimalo ne trudeći da ih stilski podražavaju. U unutrašnjosti crkve veoma uspjelo djelo je monumentalna pjevnica (hor) čiji je duborez zlatne boje uradio majstor Paskvali iz Dubrovnika.
Takođe, u riznici manastira Savina nalaze se vrijedna djela hercegnovske zlatarske škole 18. vijeka, o čemu je veoma stručne dokaze i primjere iznijela prof. Đurđica Petrović u publikaciji pod nazivom "Hercegnovski zlatari iz 18. vijeka". U prvom katastru našega grada iz mletačkog perioda, iz 1690. godine, upisani su zlatari iz Novoga, poznati u izradi ručnih krstova, panagija, diptiha, okova jevanđelja, pojaseva i drugog nakita, prije sveta crkvenog, ali i profanog. U riznici manastira nalaze se mnogobrojen rukopisne knjige ogromne kulturološke vrijednosti. Biblioteka ima preko 5.000 knjiga: rukopisanih i štampanih, starih i novih. Među starim štampanim knjigama najznačajnije mesto zauzima Bukvar Njegošev, pisan u Rusiji 1692. godine. Iz ove knjige veliki Njegoš se učio pismenosti kod svog učitelja jeromonaha Josifa Tropovića, dok je boravio na Toploj. I tako redom – crkvene i svetovne knjige – ali sve vredne, značajne, poučne i spasonosne.
Da spomenemo najznačajniju među mnogobrojnima: čuvenu krmčiju iz 1568. godine, sa 369 listova. Pravo umjetničko djelo, kojoj je dao najveće epitete ranije pomenuti engleski istraživač Džekson. To je slovenski kanonički zbornik, crkveni pravni kodeks, sveta i božanska knjiga. Isto tako, kad je je ugledao veliki ruski istraživač i kanonik Aleksej Pavlov, rekao je i zapisao "Da bi svaka svjetska riznica bila ponosna da je ima". Posebno vrijedna i interesantna je čuvena ikona pod nazivom "Čudotvorna" koja se sada nalazi u velikoj crkvi, dar porodice Lombardić i z Herceg -Novog. To malo remek-djelo, okovano čistim bijelim srebrom, odigralo je veliku ulogu u "spasavanju" manastira u vrijeme njegovog podizanja. Savinska riznica bila je i ranije, a i danas je, jedna od najdragocjenijih zbirki. Od sredine 15. vijeka, sljedećih stotinu godina, život manastira Savine obavijen je velom neizvjesnosti. Tu su bile godine izrazite turske dominacije. Prava, kontinuirana, istorija otpočeće tek 1693. godine, nakon dolaska tvrdoških monaha i stanovnika Hercegovine, koji su sa porušenih ognjišta manstira Tvrdoš prijeli značajne dragocjenosti u svoje novo utočište na Savini.