четвртак, 14. мај 2009.
Crkva Rize Bogorodice kod Bijele
Crkva Svetog Srdja i Vakha
понедељак, 11. мај 2009.
Novi sjaj Svetog Roka
Restaurirana slika Svetog Roka, na kojoj su godinu dana radili hercegnovski konzervatori - Goran Skrobanović, Aleksandar Vukasović i Biljana Vukasović, juče je predata don Benjaminu Petroviću, župniku crkve Sv. Jeronima.Radovi koje je sa 1.200 eura finansirala Opština Herceg Novi bili su obimni. Slika je veličine 135 sa 80 cm, a kako konzervatori ističu, bila je na tri mjesta probušena, boja oštećena, a ruka Sv. Roka, potpuno uništena.Ova slika je rad nepoznatog majstora iz 19. vijeka, nekada joj je mjesto bilo u kapeli Sv. Roka u kompleksu Lazaret u Meljinama, u kojem je pod uticajem zuba vremena i ljudskog nemara, tonula u zaborav.Don Benjamin je izrazio zadovoljstvo zbog brige koje je za kulturno nasljeđe, ovoga puta pokazala Opština Herceg Novi, i izrazio nadu, da će Opština imati sluha da katoličkoj crkvi vrati ključeve kapele Sv. Roka, kako bi se u njoj izvršili restauratorski radovi, a slika ovog sveca vratila na mjesto kojem pripada.Izmjenom DUP-a Meljina na području Lazareta predviđena je izgradnja turističko-hotelskog kompleksa, pa crkva s pravom strahuje za budućnost kapele, napravljene još u doba Mlečana.Sveti Rok (1295-1327), predstavlja jednog od najpoštovanijih svetaca Rimokatoličke crkve od kraja 15. do početka 19. vijeka, koji slovi za zaštitnika od zaraznih bolesti.Rođen je u aristokratskoj porodicu u Monpeljeu, a u dvadesetoj godini, nakon smrti oba roditelja, bogatstvo je razdijelio siromasima, te kao hodočasnik uputio ka Rimu. Na putu se zaustavio u Akvapendenteu, u kojem se brinuo o bolesnima od kuge. Tri godine je boravio u Rimu, a potom u Riminiju, Novari i Pijaćenci u kojoj se i sam razbolio od kuge. Građani su ga prognali i on se sklonio u šumu u kojoj je doživio čudesno iscjeljenje. Wegovi životopisci tvrde da ga je tokom boravka u šumi posjećivao pas koji mu je donosio hranu, a sa kojim je i prikazan na slici koja je od danas u hercegnovskoj crkvi Sv. Jeronima.K.MATOVIĆ
Crkva Sv. Arhangela Mihajla u Herceg Novom
"Krpljenje" kulturno-istorijskog blaga
Iz budžeta Opštine, za proteklu godinu, opredijeljeno je oko 50.000 eura za sanaciju ovih objekata, a postoje i nagovještaji da će se rebalansom budžeta za tekuću godinu, obezbijediti dodatna sredstva za urgentne aktivnosti na revitalizaciji nekolicine hramova.Radovan Arnaut, savjetnik za vjerska pitanja u opštini Herceg Novi, objasnio je, da se u ovoj godini očekuje i detaljan plan sanacije sakralnih objekata, koji će biti sproveden u saradnji sa predstavnicima vjerskih zajednica, crkvenih odbora i župnih ureda. On je istakao, da su predstavnici Opštine, već obišli crkvu Sv. Neđelje u Ratiševini, na kojoj su evidentirana oštećenja, i za koju je neophodno sačiniti hitan program sanacije. Arnaut je naglasio, da urgentnu sanaciju, iziskuju i crkve Sv. Nikole na Žlijebima, Sv. Neđelje u Jošici, Sv. Haritona u Zabrđu i Sv. Ilije u Lastvi Kućanskoj- U protekloj godini, iz budžeta Opštine, za sanaciju sakralnih objekata, izdvojena su sredstva za konzervaciju ikona u crkvi Svetog Nikole u Lučićima i za ikonostas u istoimenoj crkvi u Baošićima. U porti crkve Sv. Sergeja i Vakha na Podima, obavljeno je osveštanje parohijskog doma, u čijoj je izgradnji učestvovala Opština, a obavljena je i konzervacija ikone Svetog Roka iz crkve Sv. Jeronima. Lokalna samouprava, finasirala je sanaciju crkve Sv. Nikole u Radanovićima na Luštici, zatim uložena su i značajna sredstva za hram Sv. Harotona u Zabrđu na Luštici, a u toku su i radovi na arheološkim istraživanjima kod crkve Sv. Petra i Pavla. Takođe je obezbijeđen i stambeni objekat za smještaj sveštenika, paroha crkve u Đenovićima. Dio sredstava, za sanaciju potpornog zida crkve Pokrova Presvete Bogorodice, dodijeljen je crkvenoj Opštini Kumbor. Opština je učestvovala i u izgradnji prilaznih puteva do crkve Sv. Ilije na Žvinjama i crkve Sv. Nikole u Đurićima, kazao je Arnaut.On je objasnio, da je u saradnji sa mještanima u toku druga faza sanacije Parohijskog doma pri crkvi Sv. Đorđa na Ublima, a uskoro se može očekivati i uređenje dvorišta manastira Savina.Osim toga, izvršeno je i ograničavanje crkvenog doma na Ponti kod Sv. Neđelje, na lokaciji za koju je već obezbijeđena potrebna građevinska dokumentacija, pa se uskoro može očekivati i postavljanje kamena temeljca. Obezbijeđena je i tehnička dokumentacija za sanaciju hrama Sv Arhangela Mihaila u Klincima na Luštici.Arnaut je, kao značajan problem istakao evidentno propadanje ikona u hramovima i izrazio nadu, da će se uskoro pristupiti procjeni stanja ikona u crkvama Sv. Gospođe u Kutima, Sv. Sergeja i Vakha na Podima, Sv. Neđelje u Jošici, Sv. Trojice u Kutima, te da će potpunu i zasluženu pažnju dobiti i zbirka ikona u crkvi Sv. Đorđa na Toploj.Najčešće i opravdane pritužbe građana, odnose se na lošu, nepotpunu ili čak netačnu signalizaciju sakralnih objekata. Ovaj problem Opština ima namjeru riješiti u najskorije vrijeme, u sradnji sa resornim Ministarstvom i Regionalnim zavodom za zaštitu spomenika kulture.Osim evidentnog napora Opštine, da spriječi propadanje ovog značajnog kulturno istorijskog blaga, pitanje koje još uvijek visi u zraku, a čije bi rješenje svakako ponudilo primjereniju brigu o ovom naslijeđu jeste, problem vraćanja oduzete crkvene imovine. Kotorska Biskupija, je svim crnogorskim opštinama proslijedila zahtjev, koji se odnosi na popis i povrat njene imovine, oduzete nakon drugog svjetskog rata, i zatražila je obustavu prodaje nekretnina, koje su joj nekada pripadale. Rimokatolička crkva je, još 17. februara 2006. godine, Opštini Herceg Novi, predala zahtjev za povrat više od 2.000 kvadrata nepokretnosti, koje su joj oduzete 1958. godine, ali i nadoknadu izgubljenog, zbog nekorištenja nekretnina u proteklih gotovo 50 godina.Rimokatolička crkva u Herceg Novom potražuje mnogo toga, sprat i prizemlje stambene zgrade na stepeništu 28. oktobra, veličine 138 m2, prizemlje, sprat i mansardu stambene zgrade na Trgu Nikole Đurkovića 12, veličine 113 m2, prizemlje i sprat od 248 m2 u Njegoševoj 6, dvosoban stan od 53 m2 u stambenoj zgradi u ulici Marka Cara broj 2, jednosoban stan 22 m2 u stambenoj zgradi u ulici Sima Matavulja 1, zatim prizemlje i dva sprata poslovne zgrade u Njegoševoj 39, veličine 637 m2 u kojoj se trenutno nalaze prostorije hercegnovskog pozorišta, i najamne poslovne zgrade u Njegošovoj 35, veličine 57 m2, jednako, kao i najamnu poslovnu zgradu u Njegoševoj 33, veličine 551 m2. Ovom spisku treba dodati prizemlje i dva sprata veličine 167 m2 uzgrade u ulici Save Kovačevića 9, prizemlje i dva sprata od 57 m2 u zgradi Marka Vojinovića 24, jednako kao i zemljišnu parcelu, kraj stepeništa 28. oktobra, na kojem treba biti izgrađena višespratnica, povodom koje je katoličkoj crkvi priznato svojstvo stranke u postupku.Inače, i veliki broj rimokatoličkih crkava na području opštine, uništio je zub vremna i ljudski nemar, te danas ovo kulturno blago, propada naočigled građana ali i relevantnih Institucija. Primjer devastiranosti je crkva sv. Neđelje u Kumboru, izgrađena u 17 vijeku i kapela sv. Roka izgrađena 1729. godine u sklopu kompleksa Lazaret u Meljinama. Kapelu sv. Roka, Vojska je prodala firmi PKB, koja ju je koristila kao vešeraj. Ovaj kompleks danas je vlasništvo firme Carine. Izmjenom DUP-a Meljina, na području Lazareta, predviđena je izgradnja turističko-hotelskog kompleksa, pa crkva s pravom strahuje, za budućnost kapele, napravljene još u doba Mlečana.Iako imovina Srpske pravoslavne crkve, na teritoriji hercegnovske opštine, broji na desetine hiljada kvdrata, čija se vrijednost procjenjuje na približno isto toliko miliona eura, Komisiji za povrat imovine, su početkom predprošle godine, zvanično pristigla svega dva zahtjeva, koja ni do danas nisu riješena.Podsjetićemo, da su Srpskoj pravoslavnoj crkvi, još 1958. godine, oduzete zgrade u centru grada, zemljište u samom gradu, na kojem su danas izgrađeni mnogi objekti, ali i ono na periferiji, koje nije privedeno namjeni, i koje bi se moglo vratiti bez većeg "zatezanja" nadležnih organa.Novsko sveštenstvo, uprkos naklonjenosti lokalne samouprave, ne polaže mnogo nade u povrat imovine, jer za time, kako tvrde, nema pravog raspoloženja. Oni smatraju, da će se po pitanju crkvene imovine, država rukovoditi prevashodno političkim razlozima, iako ima dovoljno prostora za pregovore, oko obeštećenja. Mitropolija Crnogorsko-Primorska, je povodom potražnje oduzete im imovine, prije tri godine uputila zahtjev Međunarodnom sudu u Strazburu, no u samom zahtjevu, ali i evidenciji Mitopolije, nema potpunog spiska nekadašnje crkvene imovine.K.M.Oduzeta imovinaHervcegnovsko sveštenstvo, dobro poznaje, ono što im je država nekada oduzela, pa je tako manastir Savina do eksproprijacije imao 23 hektara zemljišta, a sada svega 11. Na 2,2 hektara manastirskog zemljišta, izgrađena je Vojna bolnica, poslovne zgrade, benzinska pumpa i park u Meljinama. Pođansko-sasovačkoj parohiji, pripadale su 4 zgrade na Trgu Nikole Đurkovića, koje su sada privatno vlasništvo, sa izuzetkom prostorija Lovačkog društva, upisanog kao vlasništvo Opštine. Opštinske vlasti, nedavno su prodale zadužbinu Aleksandra Pavkovića, koja se nalazi u strogom centru grada, a koju je ovaj zavještao SPC.Topaljskoj crkvenoj opštini, oduzeto je 1,7 hektara zemlje od 2,5 koliko je imala u svom posjedu. Na nekadašnjem crkvenom zemljištu, danas se nalazi više zgrada javnih ustanova, a neizgrađene su samo jedan parking, stepenište, kao i teniski tereni, u vlasništvu HTP Boka.
Izvor: "Dan"
субота, 2. мај 2009.
Svetac u Padovi, sa hercegnovskog Škvera (Sv. Leopold /Bogdan/ Mandić)
Svetac u Padovi, sa škvera. Jedan od najčuvenijih ispovjednika u katoličkoj crkvi, po svemu i „dušebrižnik planetarnih razmjera”! Rođen je kao Bogdan Mandić u Herceg Novom, gdje se i zbližio s franjevcima - kapucinima. Sv. Leopold Bogdan MandićZa neupućene, u temelju naziva ovog monaškog reda, osnovanog 1225. je kapuljača, ili narodski: „kukuljica”. A, da bi kupucine plastičnije približio široj i valjda religijski još škrto obrazovanoj poublici, neko od pisaca jedne enciklopedije, izvjesno blizak kafani, dodaje i: „crna kafa, pomešana sa malo mlijeka daje boju kapucinske mantije...” No, u sićušnoj enciklopedijskoj jedinici nije preteklo prostora, makar i za jednu rečenicu, po kojoj su kapucini izraziti misionari kulturnih dobara.Prezime Mandić, vele, rasijano je po ovim balkanskim okrajcima i spada među najbrojnija i najrasprostranjenija. Prema jednom predanju, i Bogdanovi preci porijeklom su iz Bosne, gdje su pripadali sitnom plemstvu. No, dolaskom „Otomanske imperije” izbjegli su u gudure sela Zakučac, iznad Splita, na područje po svemu čuvene Poljičke republike. S kamenjara, između Mosora i mora, Mandići se potom spuštaju u Herceg Novi, gdje se 12. maja 1866. i rodio budući uzorni redovnik. Koji je na krštenju dobio i znakovito ime - Bogdan!Zagovor kod BogaPod tim „pečatom” odvijaće se i njegov ovozemni život. Bio je jedanaesto po redu i predpotonje dijete Petra Mandića i Dragice, rođene Carević, čiji zemni ostaci i sad počivaju pod skromnim spomenikom na Savini, uz Crkvu sv. Ane. No, među ostalima, njihovom malom i krhkom Bogdanu djetinjstvo će obilježiti, a potom i životnu stazu odrediti, kapucini iz prvog susjedstva, tada smješteni u omanjem samostanu na Belavisti. Tako je za svećenika Mandić zaređen već 1890. u Veneciji. Najveći dio duhovnog službovanja proveo je u Padovi, kao jedan od najčuvenijih ispovjednika, bez obzira na relativan fizički hendikep i poteškoće s govorom.
Tek kraće periode službovao je u Zadru, a takođe nakratko u Kopru i Rijeci. U Padovi je i preminuo 30. jula 1942. gdje je, prema crkvenim predanjima, „živio kreposno, pa su ga još za života smatrali svecem, a još više poslije smrti”!? Tako i jedan zapis tvrdi: „... Brzo se proširio glas o njegovoj svetosti po cijelom svijetu. Svima koji mu se obrate svojim zagovorom kod Boga posreduje bezbrojne milosti i uslišanja. Baš svima koji bijahu u nevolji, Leopold je govorio- Vjeru! Imajte vjeru! Bog je liječnik i lijek!...”Mirakuli u stripuNa stotine knjiga i publikacija do sada su napisane o sv. Leopoldu Mandiću, mnoge su prevedene i na naš jezik. A, koliko se i danas njegovo misionarsko djelo poštuje, posebno u susjednoj Italiji, ponajbolje ilustruje i jedan od potonjih brojeva časopisa „Potrovoce”, u cjelosti posvećen liku i djelu ovog znamenitog Novljanina. Desetine stranica govore i o njegovom rodnom Novom, dok hiljade hodočasnika i danas masovno posjećuju njegovo vječno počivalište u Padovi, gdje se sredinom svake godine i u njegovo veliko ime upriliči i velika vjerska svetkovina, uz naglašen ekumenski karakter.„... Ovaj put našli smo se i u rodnom gradu Sv. Leopolda, u prelijepoj Boki Kotorskoj i državi Crnoj Gori, gdje je inače veoma prisutan duh vjerske tolerancije i ekumenizma”, piše između ostalog, u jednom od priloga na stranicama pomenutog časopisa. A, koliko je Naš Svetac i sad popularan s onu stranu Jadrana, svjedoče čak i nastavci prirodnog stripa, koji njegova duhovna pregnuća i na ovakav način približavaju, osobito mlađim naraštajima...Jedan od čuvenih zavjeta sv. Leopolda glasi: „I s neba ću nastaviti svoj rad oko spasavanja duša!”Posvećeni izbjeglica Blaženim je Bogdana-Leopolda Mandića proglasio papa Pavao Šesti, 2. maja 1976, a svetim papa Ivan - Pavao, 1983. I baš kao što su i njihovi preci hrlili u njegovu isposnički skromnu ispovjedaonicu, da mu povjere svoju muku i nađu spas za životne nedaće i tjeskobu duše, tako i danas kolone vjernika-potomaka dolaze na poklonjenje njegovom vječnom počivalištu pod bijelim mermerom.No, izuzev određenog broja katoličkih vjernika, širem auditorijumu ovdje, u njegovom zavičaju, gotovo da je nepoznat i njegov životopis. Posebno je neznano i da se sv. Leoplod, u više navrata tokom dugog isposničnog života, obraćao direktno Svetoj Stolici, da ga vrati u zavičaj. Kao misionara „za bliženje i pomirenje bratskih istočne i zapadne crkve, te vjernika ostalih konfesija”. Bog sami, valjda, opet i jedini, zna zašto mu ova molba nikad nije uslišena?! Pa je i sv. Leopold preminuo, takoreći, kao „izbjeglica”, nikad ne prihvativši italijansko državljanstvo?!A, govorio je:„...Moje je srce s onu stranu mora i ja živim za svoj narod. Molite blaženu Gospu da mi isprosi milost i da, kad ispunim svoje poslanje u Padovi, mogu ponijeti svoje bijedne kosti među svoj narod i za dobro njihovih duša...”Tako je zborio čovjek koji, ispred vazda širom otvorenih vrata u svoje isposničke ćelije, iako počesto bolešljiv i u poznijim godinama sasvim iscrpljen, nikad nije vratio namjernika, nevoljnika, kljastog, ubogog i posrnulog. Nikog, s bilo kakvim biljegom na inače lako ranjivoj ljudskoj duši. Umio je, za to izvjesno veoma obdaren, da pomno sasluša i bogougodno kanališe ljudsku patnju.
O tom svjedoče brojni zapisi zahvalnih, onih koji su imali sreće da se s njim susretnu i obrate mu se za života u Padovi. Gdje je rekao i ovu:„Istina nikad ne stari i jedino je ona uvijek u modi!”Duhovni most. Samo rijetki, opet, ovdje znaju da je sv. Leopolod Mandić rođen u onoj ovećoj žutoj trospratnici koja dominira novskim Škverom. Nekog natpisa o tom na vremešnom zdanju, naravno, još nema!? Svojedobno, pod njenim krovom koji inače dugo pamti, još kao mlad slikar, stanovao je i naš znameniti likovni posvećenik Vojo Stanić. Tu danas, takođe slika daroviti Dragan Pečurica. U prizemlju su kafić „Citadela” i sjedište firme „Admiral”. Istina, na čuvenog novskog sveca podsjeća i omanja crkvica podno Belaviste, uz Dom Vojske SCG. Osim u vjerničkoj molitvi, takođe, prisutan je još i u nekim usmenim i nerijetko oprečnim predanjima Novljana. Svojedobno, ideju da imenom. sv. Bogdana-Leopolda Mandića bolje poveže, te da ovim duhovnim „mostom” zbliži Padovu i Novi, nosio je u zamisli, sve do pretprošle godine, i don Ljubo Galić, župnik ovdšanji. Nažalost, prerana smrt je u toj plemenitoj namjeri trenutno pretekla župnika. Hodočasnička stazaTreći je milenijum i sve opipljivija uzlazna linija interkontinentalnog ekumenizma. Hodočašća i vjerski turizam takođe su aktuelna i sve izraženija kategorija tog modernog i planetarnog „nomađenja”. Nije li, pored ostalog, i zavidno nasljeđe golemog duhovnog dijela i imena ovog Novljanina dovoljna osnova za „tkanje” neke slične hadočasničke staze!?Jer, počesto su prvi susjedi i ponajbolji učitelji, pa i uzori. Ali, novinarsko nije da se i previše miješa u državna, a osobito božja posla! No, svejedno, za onog ko hoće da razumije, na kraju još samo-i amin i amen!Minja Bojanić
http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2004-12-19&id=50338Leopold (Bogdan) Mandic von CastelnuovoSveti Leopold Bogdan MandićKnjige napisane o Sv. LeopolduDokumentacija o Sv. Leopoldu, kuća đe se rodio, roditelji....
Crkva Sv. Ane
петак, 1. мај 2009.
Mala Sveta gora na uvid turistima
Mala Sveta gora na uvid turistima
Na području hercegnovske opštine postoji 89 sakralnih objekata ali vjerski turizam kao značajna privredna grana, od koje žive mnoge zemlje, još uvijek nije prepoznat kao nešto od čega svi mogu imati koristi.
Manastirski kompleks na ostrvu Žanjice
Crkva Sv. Ilije
Crkva Svetog Ilije – Sutorina
Sutorina, 8. maja 1897. godine
Izvor: «Vidoslov – sabornik Eparhije Zahumsko-hercegovačke i Primorske», br. 11., Trebinje 1997., str. 49.
"Između svijek crkava u ovoj parohiji Sutorinskoj ovdašnji narod najvišu važnost odaje crkvi sv. proroka Ilije koja se nalazi na visokom brdu i samo se mjesto đe je crkva prozvalo crkvenijem imenom Ilin-vrh. Sutorinsko brdo Osoje sve je pokriveno malom sitnom kržljavom šumom planikom česminom resinom zelenikom itd., te u svemu brdu nema niđe da se vidi velikoga drveta pošto je sve divja šuma a narod veli da u Osoju i ne može nikako veliko drvo narasti a na Ilin-vrh oko same crkve ima velike sve što je porasla od divje šume a kad bi narod zapito vidite kako može kod crkve velika šuma narasti tako bi mogla i po svemu brdu oni odgovaraju da je mesto sveto oko crkve pa nuđe može rasti ali zaista sveto i jest kad čovjek dođe kod nje neka ga izvanredna milina i krepost života obuzme. Priča narod da je nekakva čobanica čuvajući stoku kraj Iline crkve našla svetu ruku od čeljadeta do lakta vele siđela je na kamen i prela te joj iz ruke pani vreteno i upani pod jednu grobnu poklopnicu, ona zavuci ruku da izvadi vreteno kad tamo izvadila svetu ruku od čeljadeta i vele da je neđe odnijela u namastir ne zna se đe je. I još narod priča o gori na Ilin-vrh da su od prije stari sjekli držala oja i ralica za rala i odnijeli bi doma da to rade kad u jutru vele da bi ta drva sama otišla na ono mjesto okle su se posjekla te tako zbog toga narodna vjerovanja neće niko od ovdašnjijeh stanovnika za živu glavu da nijednu palicu drva odnese sa Ilina-vrha te kako koje drvo pada tako samo i trune. Crkva je sasvijem mala može biti ima da se popravljala ima jedno 60 godina kako stari pričaju oko nje je velika šuma da se od šume ne može viđeti crkva to je svjedočanstvo kako može i divja gora uzrasti velika kad se kroz mnogo vremena ne siječe.
Pomenuta je crkva izložena na lijepome pogledu na sve četiri strane a za najviše na Jadransko more i Bokeljski zaliv, na Dubrovnik, Kotor, Bar, Lovćen. Krasan pogled a kada je čisto ljetošnje jutro u prasak zore može se sa Ilina-vrha sa durbinom viđeti i obala Pulje preko Jadranskoga mora. Ko jednom dođe na Ilin-vrh jopet ga želja vuče da kod nje dođe da se nauživa -lijepoga pogleda. Malo je rđav put, ne more se na konju doći, sve je uzbrdo."
четвртак, 30. април 2009.
Crkva Sv. Jeronima
Poslije riznice manastira Savina, riznica Sv. Jeronima je najvrijednija. Čuva jedno izuzetno Kokoljino djelo - ikonu na drvu Sveta Ana. Tripo Kokolja je poznat i priznat po čuvenom slikarskom opusu u istoimenoj crkvi na ostrvu Gospa od Škrpjela. Kokolja je u naše slikarstvo unio pejzaž i mrtvu prirodu, do tada u nas nepoznatu tematiku. Ova hercegnovska ikona predstavlja ga kao vrsnog umjetnika sa puno talenta i snage, temperamenta i kolorita i izrazite sklonosti za barokni chiaro-scuro. U riznici se čuva i vrijedno platno venecijanske škole prve plovine 18. vijeka "Sacra famiglia" (Sveta porodica), koje bismo mogli pripisati maniru italijanskog slikara Đovanija Tijepola (Giovanni Batista Tiepolo -1696-1770.-godine). On je posljednji veliki slikar venecijanske škole, i po koncepciji svojih djela pripada kasnom baroku, iako stvara u periodu rokokoa. U crkvi se nalazi i prilijepa velika slika Bogorodice sa Hristom, čiji je autor Andrea Rico di Kandia (Andrea Rizzo di Candia) iz 15. vijeka, kao i srebrni krst Bogdana Kaluđerovića iz Kotorske zlatarske škole 19. vijeka, kojoj su nekad pripadali zlatari poznati daleko izvan granica Boke (Marin Adamov, Trifun Kotoranin, Luka Damjanov, Nikola Palin). Posebno vrijedno dijelo je velika slika oltarska pala Bogorodice sa svecima, uspomena na oslobođenje Herceg-Novog 1687.godine. Na njoj se razabire Gornji grad (Tvrđava Španjola) i brežuljak na kome je izgrađena crkvica Sv. Ane polovinom 16. vijeka. U crkvi se čuvaju i razni predmeti umjetničkog zanata, bećinom radovi domaćih zlatara.
уторак, 28. април 2009.
Crkva Sv. Spasa na Toploj
U riznici Sv. Spasa čuvaju se izuzetne dragocjenosti, koje je u najvećem broju donosio iz Rusije u svoj kraj Sava Vladislavić, ali i drugi slavni i bogati članovi Komunitadi. Da spomenemo: minej Božidara Vukovića štampan 1538. godine u Veneciji, nekoliko ruskih okovanih jevandjelja iz 17. i 18. vijeka, okovani krstovi, crkvene sasude od srebra (poklon grofa Stratimirovića iz Rusije), potom, dvije litije, poklon kapetana Lombardića i veliki polileji Dimitrija Stanića. Visoko na zidu unutrašnjosti crkve, tamo dje je i ranije bila, ponovo se nalazi jedinstvena kružna ikona, koja prikazuje Sv. Petra i Pavla, što je raritet u prikazivanju tih svetaca. Ikona je iz 16. vijeka.
уторак, 21. април 2009.
Istorija grada
Arheološki nalazi iz pećine Vranjaj i sa poluostrva Luštica,svjedoče o začecima civilizacijena ovim prostorima još u neolitu i ranom bronzanom dobu. Pećina Vranjaj, danas je najstarije arheološko nalazište iz praistorije hercegnovskog kraja i otkriva prostor na kojem se prepliću kulture praistorijskih faza.
Fedor Karacsay, crtež, Herceg-Novi 1837. g.
U III vijeku nove ere, poslije pobjede nad Ilirima, ovim krajevima je zavladala Rimska imperija.
Nakon propasti zapadnog rimskog carstva 476. godine, ovim krajevima dominira Vizantija. Slovenska plemena dosta gusto naseljavaju ove prostore u VII vijeku, u periodu kada na tlu Vizantije niču prve države - župe, u početku zavisne od Vizantije, a kasnije postepeno stiču nezavisnost i političku autonomiju. Na prostoru oko današnjeg Herceg Novog formira se Župa Dračevica. Već od X vijeka Dračevica gubi nezavisnost, postaje plijen zetskih kneževa, ali ne zadugo jer slijedi period Nemanjića. Poslije smrti cara Dušana, Dračevicom, za kratko, vlada knez Vojislav Vojnović, a zatim Balšići. Dračevicu osvaja 1378. godine bosanski ban, odnosno kralj Tvrtko I Kotromanić. Tvrtko I je te godine utvrdio u Topljanskom zalivu novi grad koji je trebao da konkuriše Dubrovniku u trgovini solju, značajnom izvoru bogatstva primorskih država tog doba. S namjerom da ga razvija kao značajan trgovački, pomorski i zanatski centar, nazva ga Sveti Stefan. Kao jedan od najmlađih gradovana Jadranu naziva se i Novi, Castrum Novum, Castel Nuovo.
Svoje današnje ime dobio je u vrijeme vladavine Herceg Stjepana Vukčića Kosače, kada je doživio najveći procvat i razvoj. Dolazi do snažnog razvoja oružarskih, zlatarskih, kovačkih i obućarskih zanata. Iz tog su perioda sačuvani značajni primjerci zlatarskog umijeća koji se čuvaju u Riznici Manastira Savina.
Herceg Stjepana nasleđuje njegov sin Vlatko, ali uprkos snažnom otporu ne uspijeva da odoli turskoj vojsci koja Novi osvaja 1482. godine.
Turskim osvajanjem počinje novi period istorije Herceg Novog. Turci preduzimaju opsežne radove na utvrđenju grada. Ima dosta indicija da je tada sagrađena tvrđava Španjola koja dominira gradom i okolnim prostorom.
Flota španskog admirala Andrea Dorije iznenada je stigla pod Herceg Novi juna 1538. godine. Sutradan su Turci predali grad Špancima, koji su tu ostavili posadu od 6 000 ljudi. Uočivši značaj utvrđenja koje dominira gradom na najvišoj koti, Španci su odmah započevi popravku bedema i tog utvrđenja. Među lokalnim stanovništvom, utvrđenje je dobilo ime Španjola, iako se u najvećem broju dokumenata ono naziva Gornji grad. Samo devet mjeseci kasnije, u julu 1539. godine, turski admiral Hajredin Barbarosa sa ogromnom flotom osvaja grad, poslije duge i teške borbe.
Turci vladaju gradom više od dva vijeka, sve do 1687. godine. Prema svijedočenju putopisca Evlije Čelebića, koji je Herceg Novi posjetio 1664. godine, grad je svratište, utočište i spremište stranih gusara, kao i tranzitno mjesto za trgovinu robljem.
Herceg-Novi 1900. g.
Zemljotres koji je godine posebno pogodio Dubrovnik, donio je velika razaranja i Herceg Novom. iste godine Turci pristupaju obnovi grada, međutim osjeća se sve veći pritisak Mletačke Republike i njenih saveznika da se Herceg Novi vrati u hrišćanske ruke.
Nakon 30 dana žestokih borbi, 30. septembar 1687. godine, nakon dva vijeka turske vladavine, grad otimaju Mlečani. i oni odmah prilaze rekonstrukciji porušenih utvrđenja.
Panorama grada, Herceg-Novi 1918. g.
Mlečani vladaju sve do propasti Mletačke Republike 1797. godine. Od tada dolazi do čestih promjena uprave u Herceg Novom.
Austrijanci su vladali do 1806. godine. U to doba, Herceg Novi je od prvobitne trgovačke funkcije, sada preuzeo ulogu strategijske odbrane ulaza u Boku Kotorsku, što je istorija kasnije potvrđivala.
Nakon toga, vlast preuzimaju Rusi do 1807. godine, a potom Francuzi, koji vladaju do 1814. godine.
U periodu od 1813 - 1814. godine, grad je preuzela privremena Vlada Crne Gore i Boke Kotorske.
Od 1814 - 1918. godine grad je bio pod Austrougarskom upravom. Zatim dolazi do ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevinu, odnosno nešto kasnije u Jugoslaviju, a 1923. godine njoj se pripaja i Bokokotorski srez. Nakon kapitulacije Jugoslavije 1941. godine u gradu su kao okupatori bili Italijani, a zatim i Njemci. Herceg-Novi je, 28. oktobra 1944. godine, oslobodila Deseta hercegovačka brigada. Taj datum, i danas se slavi kao Dan oslobođenja grada.
понедељак, 20. април 2009.
O sakralnim draguljima Herceg Novog
Od iskona je ovo područje podložno zemljotresima koji otprilike jednom u vijeku razaraju sve ono što je ljudskom podignuto. U takvim kobnim okolnostima, preživljavalo je ono što se održalo u temelju ili fragmentu, ili što je ostalo u navici, ukusu i tradiciji. Ni stalna sukobljavanja na ovoj istorijskoj vjetrometini između Istoka i Zapada, uz skoro stalna ratna pustošenja, ipak nijesu zaustavila kulturološki proces, koji je krčio puteve prije nego što su staze starog zarastale u zaborav.
Kroz nekoliko karaktereističnih zdanja i njihovih sadržaja mogu se prikazati sinteze stilova, koji su se kroz vijekove ugrađivali na pomenutim arhitektonskim monumentima, kako su se oni podizali, gradili, dograđivali, prilagođavali, proširivali, rušili i obnavljali. Danas znamo pouzdano (na osnovu obimnog istraživačkog rada rano preminule arhitektice Dijane Generalić-Radojičić, koja je radila u Zavodu za urbanizam i projektovanje Herceg-Novi koji je svojevremeno realizovao obnovu spomenika kulture), da područje opštine Herceg-Novi posjeduje 89 sakralnih objekata (crkava) od čega 75 pravoslavnih i 14 katoličkih, iz perioda od 9. do 20. vijeka. Neke su katoličke crkve tokom mijenjanja etničke strukture stanovništva kroz vjekove, postajale pravoslavne, i obratno, a neke su imale i dva oltara. Registrovani su i ostaci 12 sakralnih objekata, zatim onih sa jedva vidljivim tragovima, neki su od njih u fazi obnavljanja. U pisanim izvorima pominje se još sedam crkava, cija identifikacija na terenu očekuje nova istraživanja. Više puta citirani akademik Pavle Mijović, istraživač, pisac i poznavalac naše srednjevjekovne umjetnosti, isticao je: "Nije mi poznato nijedno tako malo područje kao što je hercegnovsko, sa toliko sakralnih spomenika kulture; to je jedan od najbogatijih naših regiona u kulturološkom smislu riječi. Naravno, najvrijedniji objekti su u Kotoru i njegovom okruženju, koji pripadaju svjetskoj kulturnoj baštini UNESCO-a".
Prilikom utrvrđivanja perioda nastanka pojedinih crkava koristi se, prije svega, pouzdanim mletačkim katastrima iz 1690. godine, 1702. godine i 1704. godine. Jedan od prviih istraživača, pop Savo Nakićenović, u svojoj knjizi "Boka antropogeografska studija", koristio je u značajnoj mjeri, uz arhivsku građu, narodna predanja, i sigurno je da zbog toga ima određenih grešaka, ali su mu zato bili dostupni mnogi podaci koji nama dans nijesu, a mnogi su, sobzirom da je od njegovih istraživanja prošlo skoro sto godina, tada bili mnogo svježiji i možda, tačni.
Francesco Gioavanni Barbieri napravio je prve katastre iz 1690. godine i 1702. godne koji se danas nalaze u Arhivu Herceg-Novog. Sakralni spomenici o kojima govorimo, rezultat su, najvećim dijelom, kriterijuma po kojim su oni upisani u Registar zaštićenih spomenika kulture Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Crnoj Gori, a pretežno pripadaju prvoj i drugoj kategoriji, što zanči da su od izuzetnih i velikih vrijednosti. Vrijedan pomena je i jedan broj spomenika treće kategorije i neki koji još uvijek nisu dobili kategoriju a posjeduju određenu spomeničku i kulturološku vrijednost.
субота, 18. април 2009.
Manastir Savina
Kao konstruktivna cjelina veliki ikonostas u crkvi Uspenja Bogorodice predstavlja monumentalno, solidno, čvrsto i vješto urađeno djelo, po obrascima koji su u to vrijeme isti za sva područja pravoslavnog umjetničkog kruga. Visok je 10,5 m, širok 7,2 m, sastoji se od 6 zona i veoma je dobro očuvan. Ikone su ostale dominantni sadržaj ovoga djela To je slikarsko remek-djelo Simeona Lazovića-Bjelopoljca. Predanje govori da je autor duboreza ikonostasa Dubrovčanin Paolo Paskvali, čiji su radovi od ranije poznati i priznati, ali pisanih dokumenata o tome neme. Interesantno je napomenuti da su četiri velike ruske ikone došle kao poklon među brojnim darovima koji su tokom dugog vremena stizali u naš kraj i manastir Savinu, a svojim su ih testamentom ili na drugi način slali naši preci koji su na ruskom dvoru postali grofovi i ugledne ličnosti, porodice od prestiža, kao što su Vladislavići, Laketići, Miloradovići, Stratimirovići, Vlastelinovići. Ove četiri velike ruske ikone ugrađene su u drugoj zoni velikog ikonostasa, kao prijestone ikone velikih dimenzija i one se stilski razlikuju od ikona Lazovića. Podatak da su ove ikone postojale u crkvi prije početka rada na ikonostasu, objašnjava činjenicu zašto Lazovići nijesu radili glavne prijestone ikone, već su ove uklopili u ikonostasnu cjelinu, pri tom se nimalo ne trudeći da ih stilski podražavaju. U unutrašnjosti crkve veoma uspjelo djelo je monumentalna pjevnica (hor) čiji je duborez zlatne boje uradio majstor Paskvali iz Dubrovnika.
Takođe, u riznici manastira Savina nalaze se vrijedna djela hercegnovske zlatarske škole 18. vijeka, o čemu je veoma stručne dokaze i primjere iznijela prof. Đurđica Petrović u publikaciji pod nazivom "Hercegnovski zlatari iz 18. vijeka". U prvom katastru našega grada iz mletačkog perioda, iz 1690. godine, upisani su zlatari iz Novoga, poznati u izradi ručnih krstova, panagija, diptiha, okova jevanđelja, pojaseva i drugog nakita, prije sveta crkvenog, ali i profanog. U riznici manastira nalaze se mnogobrojen rukopisne knjige ogromne kulturološke vrijednosti. Biblioteka ima preko 5.000 knjiga: rukopisanih i štampanih, starih i novih. Među starim štampanim knjigama najznačajnije mesto zauzima Bukvar Njegošev, pisan u Rusiji 1692. godine. Iz ove knjige veliki Njegoš se učio pismenosti kod svog učitelja jeromonaha Josifa Tropovića, dok je boravio na Toploj. I tako redom – crkvene i svetovne knjige – ali sve vredne, značajne, poučne i spasonosne.
Da spomenemo najznačajniju među mnogobrojnima: čuvenu krmčiju iz 1568. godine, sa 369 listova. Pravo umjetničko djelo, kojoj je dao najveće epitete ranije pomenuti engleski istraživač Džekson. To je slovenski kanonički zbornik, crkveni pravni kodeks, sveta i božanska knjiga. Isto tako, kad je je ugledao veliki ruski istraživač i kanonik Aleksej Pavlov, rekao je i zapisao "Da bi svaka svjetska riznica bila ponosna da je ima". Posebno vrijedna i interesantna je čuvena ikona pod nazivom "Čudotvorna" koja se sada nalazi u velikoj crkvi, dar porodice Lombardić i z Herceg -Novog. To malo remek-djelo, okovano čistim bijelim srebrom, odigralo je veliku ulogu u "spasavanju" manastira u vrijeme njegovog podizanja. Savinska riznica bila je i ranije, a i danas je, jedna od najdragocjenijih zbirki. Od sredine 15. vijeka, sljedećih stotinu godina, život manastira Savine obavijen je velom neizvjesnosti. Tu su bile godine izrazite turske dominacije. Prava, kontinuirana, istorija otpočeće tek 1693. godine, nakon dolaska tvrdoških monaha i stanovnika Hercegovine, koji su sa porušenih ognjišta manstira Tvrdoš prijeli značajne dragocjenosti u svoje novo utočište na Savini.