Manastir Savina

"O manastiru Savini u prošlosti je mnogo pisano. Već sama ta činjenica svjedoči od koliko je velikog značaja ovaj naš srednjevekovni manastir. On je, pre svega, dika i ponos svakoga Bokelja, pa i šire. Međutim, o njemu treba da znaju i mnogi drugi iz našeg pravoslavnog naciona, kao i pripadnici drugih vera i naroda koji tokom cele godine dolaze na blagotvorno Hercegnovsko primorje, radi odmora, lečenja ili nekim drugim poslom. Mnogi od njih dođu i do našeg manastira da ga upoznaju i nakratko uživaju u njegovim lepotama. Međutim, oni su u minulim godinama za to svoje zadovoljstvo bili uskraćeni – nisu imali podesan priručnik koji bi ih na pravi način obavestio o svemu onome što u Savini mogu da vide i saznaju. " /Arhimandrit Justin (Tasić) /

UMJETNIČKO REMEK DJELO STARIH NEIMARA

Velika crkva manastira Savina

Među brojnim autorima koji su pisali o kompleksu manastira Savina, o velikoj i maloj crkvi, o riznici, freskama i vrijednim rukopisima, kao i bibliotečkim fondovima, najcjelovitije naučne istine, prožete najsvestranijom analizom i istraživanjima, posebno velike crkve, njenog monumentalnog ikonostasa i riznice, dao je akademika Dejan Medaković. Tako ja manastir Savina dobio stručno-naučnu sintezu kroz ovu cjelovitu ocjenu: "Arhitektura velike crkve je djelo smirene monumentalnosti, koja lijepo djeluje izrađenim i međusobno usaglašenim proporcijama; rješavnjem zatvrorenih volumena nadvisilo je u Savini svaki barokni nemir i praznu dekorativnost; ti elementi iako vralo malo naglašeni, diskretno i nenametljivo su uklopljeni u čvrste mase građevine. Velika crkva, i u cjelini i u detalju, izražava težnju da se razni stilovi uklope u jedinstvenu cjelinu". Izgrađena uz malu crkvu Uspenja Bogorodice, velika crkva Uspenja Bogorodice nenarušava njenu ljepotu, a čineći s manastirskim konakom i portalom na ulazu cijeli kompleks na ovom prelijepom brežiljku, pomirila je skladno i uravnoteženo raskošnu igru svjetlosti i sjenke, povezujući prirodu i ljudski čin u jedno cjelovito umjetničko djelo, onako kako su to uvijek tražili stari majstori - neimari baroka.

Veliki pisac Miloš Crnjanski, u svojoj putopisnoj publikaciji "Naše more", napisao je: "Dubrava oko Manastira Savina lepa je ko antičko pozorište pod morem".

Položaj čitavog kompleksa manastira Savina, sa kojeg se pruža jedinstvena panorama, nije slučajno izabran. Tipičan, kad su u pitanju ovakvi kompleksi na moru, specifičan zbog optimalnih prirodnih uslova u kojima je nastao (Savinska dubrava) na malom prostoru pruža toliko igra i zanosa prirode. U svojoj je studiji o manastiru Savina (velika crkva i monumentalni ikonostas) istoričarka umjetnosti Dušanka Sijerković-Moškov dala vrlo uspjelu analizu velike crkve Uspenja Bogorodice. Odluka o gradnji velike crkve donesena je 15. januara 1775.godine na zboru manastirskih jeromonaha, koji su u Veneciju uputili arhimandrita Danila Jovanorajevića i Nikanora Bogetića, da od mletačkog duždda isposluju odobrenje za obnovu (gradnju) crkve. Dužd Alvizo Mocenigo je 25. Jula 1776.godine dao odobrenje-dozvolu, koja se i danas nalzi u riznici Manastira. Iste godine je dozvolu dao i mitropolit crnogorski Sava Petrović Njegoš. O početku gradnje crkve sačuvane su ploče sa natpisima iz 1777.godine i koje se nalaze ispod rozete zvonika na njegovom prvom spratu, kao i na sjevernoj i južnoj strani.

Velika Crkva je monumentalna jednobrodna građevina sa okotogonalnom kupolom na pandantivima i velikom polukružnom oltarskom apsidom. Duga je 23,5 m, široka 8,5 m, a visoka 10,5 m. Posvećena je Uspenju Bogorodice. Crkva je djelo poznatog korčulanskog graditelja Nikole Foretića i najljepši je izdanak ove škole iz doba dalmatinskog baroka. Uz Foretića neimari su bili protomajstor iz Venecije i njegovi saradnici. U dokumentu se spominju još tri majstora: Mićo, Ilija i Andrija, neimari našeg podneblja. Njihovo virtuozno graditeljstvo dalo je djelo plemenite jednostavnosti, građevinu uspjelu kako u odnosu na izuzetno kultno mjesto, tako i u odnosu na njene proporcije i na sintezu-mirenje odlika nekoliko stilova. To je građevina stilskih elemenata romaničko-vizantijskih, koji su stalno živjeli u pravoslavnom svijetu, sa manjim primjesama baroka, a vremenski pripada dobu baroka. Fino tesani korčulanski bijeli kamen daje čitavom zdanju karakter mirne, stamene monumentallnosti. Brojni detalji ornamentalne plastike, briljantno adirani, čine ovu arhitekuru bogatijom, privlačnijom i iskrenijom. Velika crkva Uspenja Bogorodice s pravom predstavlja remek djelo promorske stilske tradicije i graditeljske vještine u kamenu, koju je Nikola Foretić uzdigao na dostojanstveni nivo nastavljajući srednjevjekovne tradicije ovog podneblja. Ktitor Velike crkve Uspenja Bogorodice u Savini bio je narod.

Kao konstruktivna cjelina veliki ikonostas u crkvi Uspenja Bogorodice predstavlja monumentalno, solidno, čvrsto i vješto urađeno djelo, po obrascima koji su u to vrijeme isti za sva područja pravoslavnog umjetničkog kruga. Visok je 10,5 m, širok 7,2 m, sastoji se od 6 zona i veoma je dobro očuvan. Ikone su ostale dominantni sadržaj ovoga djela To je slikarsko remek-djelo Simeona Lazovića-Bjelopoljca. Predanje govori da je autor duboreza ikonostasa Dubrovčanin Paolo Paskvali, čiji su radovi od ranije poznati i priznati, ali pisanih dokumenata o tome neme. Interesantno je napomenuti da su četiri velike ruske ikone došle kao poklon među brojnim darovima koji su tokom dugog vremena stizali u naš kraj i manastir Savinu, a svojim su ih testamentom ili na drugi način slali naši preci koji su na ruskom dvoru postali grofovi i ugledne ličnosti, porodice od prestiža, kao što su Vladislavići, Laketići, Miloradovići, Stratimirovići, Vlastelinovići. Ove četiri velike ruske ikone ugrađene su u drugoj zoni velikog ikonostasa, kao prijestone ikone velikih dimenzija i one se stilski razlikuju od ikona Lazovića. Podatak da su ove ikone postojale u crkvi prije početka rada na ikonostasu, objašnjava činjenicu zašto Lazovići nijesu radili glavne prijestone ikone, već su ove uklopili u ikonostasnu cjelinu, pri tom se nimalo ne trudeći da ih stilski podražavaju. U unutrašnjosti crkve veoma uspjelo djelo je monumentalna pjevnica (hor) čiji je duborez zlatne boje uradio majstor Paskvali iz Dubrovnika.

Tokom potresa 1979. godine čitav manastirski kompleks pretrpio je znatna tektonska promjeranja. Posebno je velika crkva pretrpjela pomjeranja u temeljima, u vertikali, kao i u kupoli. Obnova je trajala od 1983. do 1988. godine, u tri faze, iz angažovanje eminentinih stručnjaka iz tadašnje zajedničke države. Novljanski arhitekta Boris Dabović otkrio je da se crkva jednim većim dijelom nalazi na vrlo poroznom zemljištu, a potom je na dubini od 6 metara našao fascinantno rješenje graditelja Nikole Foretića, koji je pobio hrastove šipke na principu "roštilja", tj. "šahovske table" i one su zaustavile dalje slijeganje terena koje je primjetio u toku izgradnje 1777.godine.

Riznica manastira Savina

Kao što su u našim genima utkane nasljedne osobine naših predaka tako su i u našim riznicama utkane sve one materijalne i duhovne vrijednosti koje su se iznjedrile na ovim i širim prostorima. Te istorijke, kulturološke i umjetniče vrijednosti nepresušno su izvorište trajanja i nadahnuća. Samo ako znamo odakle dolazimo, šta posjedujemo, šta vrijedno i dominantno, spoznajemo koliko i sami vrijedimo i kojim putem idemo. Starine riznice manastira Savine su gotovo neočekivano ušle u svjetsku nauku kad je na njih obratio pažnju sir Thomas Graham Jackoson u djelu "Dalmatia, the Quarnero and Istria with a Cettigne" Pored kristalnog krsta Sv. Save iz 13. vijeka, njegovu pažnju posebno je privukla jedna plaštanica iz 1659. godine, jedna petohljebnica u srebru iz 1648. godine, kivot manastira Tvrdoš iz 1615. godine, jedan putir iz 1652. godine, jevandjelje iz 1685. godine ... Interesantno je da plaštanicu Arsenija Černojevića iz 1659. godine spominje i drugi veliki engleski istraživač i arheolog sir Arthur Evans prilikom posjete Boki Kotorskoj.

Savninska riznica ima tri sloja, tri izvora: privi iz manastira Mileševo, drugi iz manastira Tvrdoš kod Trebinja odakle su 1695. godine izuzetne dragocjenosti prenesene u Savinu, čiju su malu crkvu, koja je bila tada u korovu, obnovili kaluđeri manastira Tvrdoš sa episkopom Savatijem Ljubibratićem, treći izvor je autohtoni sa sopstvenim donacijama. Po svojoj bogatoj strukturi, djela u ovoj riznici, sabrana tokom 17. i 18. vijeka, spadaju u red vrhunskih vrijednosti, ne samo kulturoloških, već i umjetničkih. Ti predmeti tačno odražavaju sve veze koje je bratstvo ovog manastira uspostavilo na svim stranama svijeta: i na Istoku i na Zapadu. Tako vezu sa Hilandarom na Atosu zastupa jedna izvanredna ikona iz 1735. godine, koju je 1759. godine poklonio Atanasije Hilandarac. To je ikona Sv. Nikole, pravo remek djelo. Hilandarski iguman Jakov u pismu poslatom manastiru Savina zahvaljuje na milostinji gospodinu Stefanu Lučiću, iz manastira Savina. Više sačuvanih ikona pripada domaćem stvaralaštvu Simeona i njeogovog sina Alekseja Lazovića, koji su radili veliki ikonostas u crkvi. Čuvene su oltarske dveri iz 1703. godine u maloj crkvi, rad zografa risanske škole Dimitrijević-Rafailović, kao i kasnoantičke ikone iz botega Levanta. Slikarskoj porodici Dimitrijević-Rafailović, uz ove carske dveri u maloj crkvi, pripada i ploča sa medaljonima, ikona Bogorodice i Nedremano oko sa andjelima, potom čitulja Sime Milutinovića, kao i Uspenje Bogorodice s apostolima i andjelima. Sve te ikone nose karaktristiku ove poznate zografske radionice risanskih slikara. Kao što je gore već pomenuto ranije četiri reprezentativne velike ruske ikone, dar porodice grofa Stratimirovića iz 1780. godien, koje se nalaze u drugoj zoni velikog ikonostasa braće Lazović, i koje su oni izvanredno ukradili. Ikona Bogorodice sa Hristom i ktitorom Stefanom Tomićem iz Herceg-Novog jedna je od mnogobrojnih koje su naši ljudi, prije svega pomorci, donosili u svoje domove i hramove. Grčklo-levantinski krug ikona sa vrlo korektnim majstorima 17. i 18. vjeka značajno je prisutan i predstavlja drugu grupu ovih umjetničkih djela u riznici. Ruskoj moskovskoj radionici pripada ikona Sv. Save iz 1739. godine u barokom stilu, dar, opet, jednog potomka Novljanina na ruskom dvoru, Mateja Vladislavića. U riznici manastira čuva se jedinstveno slikarsko djelo, portret ruskog cara Petra Velikog u ranoj mladosti. Taj jednistveni poretret cara kao mladića, uz onaj u Peterburgu, jedan je od dva portreta za koje se uopšte zna. Dugo se nagadjalo kako je taj portret stigao u manastir Savinu, kao i koji je slikar autor. Istraživanjima koje je proveo akademik Dejan Medaković iskazuje se vjerovatnoća da je taj portret stigao u Savinu preko naših ljudi i njihovih potomaka koji su bili na dvoru cara Petra Velikog na visokim dvorskim funkcijama, kao što su grof Sava Vladislavić, grof Đorđe Stratimirović, pukovnik Mihailo Miloradović, i mnoge druge porodice. Svi oni su nesebično pomagali "rodnu grudu" donoseći ili šaljući vrijedne crkvene i druge umjetničke predmete i donacije za izgradnju naših crkava, posebno na Toploj i na Savini. Jedan od razloga svakako je bio i podsjećanje na carevu političku prisutnost u ovim krajevima. Profesor Pavle Vasić postavio je pitanje autora carevog portreta, te ga pripisuje švedskom slikaru Geku ili Njemcima Guberu, ili Kneleru iz Libeka.

Takođe, u riznici manastira Savina nalaze se vrijedna djela hercegnovske zlatarske škole 18. vijeka, o čemu je veoma stručne dokaze i primjere iznijela prof. Đurđica Petrović u publikaciji pod nazivom "Hercegnovski zlatari iz 18. vijeka". U prvom katastru našega grada iz mletačkog perioda, iz 1690. godine, upisani su zlatari iz Novoga, poznati u izradi ručnih krstova, panagija, diptiha, okova jevanđelja, pojaseva i drugog nakita, prije sveta crkvenog, ali i profanog. U riznici manastira nalaze se mnogobrojen rukopisne knjige ogromne kulturološke vrijednosti. Biblioteka ima preko 5.000 knjiga: rukopisanih i štampanih, starih i novih. Među starim štampanim knjigama najznačajnije mesto zauzima Bukvar Njegošev, pisan u Rusiji 1692. godine. Iz ove knjige veliki Njegoš se učio pismenosti kod svog učitelja jeromonaha Josifa Tropovića, dok je boravio na Toploj. I tako redom – crkvene i svetovne knjige – ali sve vredne, značajne, poučne i spasonosne.

Da spomenemo najznačajniju među mnogobrojnima: čuvenu krmčiju iz 1568. godine, sa 369 listova. Pravo umjetničko djelo, kojoj je dao najveće epitete ranije pomenuti engleski istraživač Džekson. To je slovenski kanonički zbornik, crkveni pravni kodeks, sveta i božanska knjiga. Isto tako, kad je je ugledao veliki ruski istraživač i kanonik Aleksej Pavlov, rekao je i zapisao "Da bi svaka svjetska riznica bila ponosna da je ima". Posebno vrijedna i interesantna je čuvena ikona pod nazivom "Čudotvorna" koja se sada nalazi u velikoj crkvi, dar porodice Lombardić i z Herceg -Novog. To malo remek-djelo, okovano čistim bijelim srebrom, odigralo je veliku ulogu u "spasavanju" manastira u vrijeme njegovog podizanja. Savinska riznica bila je i ranije, a i danas je, jedna od najdragocjenijih zbirki. Od sredine 15. vijeka, sljedećih stotinu godina, život manastira Savine obavijen je velom neizvjesnosti. Tu su bile godine izrazite turske dominacije. Prava, kontinuirana, istorija otpočeće tek 1693. godine, nakon dolaska tvrdoških monaha i stanovnika Hercegovine, koji su sa porušenih ognjišta manstira Tvrdoš prijeli značajne dragocjenosti u svoje novo utočište na Savini.